Nogometni magazin / www. nogometni-magazin.com /

Kranjčarova glavobolja s – Kranjčarom

Prije točno godinu dana bivši nogometni izbornik Otto Barić govorio je kako Hrvatska ima ono što nekoliko godina nije imala – 25 kvalitetnih igrača i »strašnu konkurenciju«, a s tom se ocjenom otprilike slaže i Zlatko Kranjčar, čijih se prvih šest mjeseci ocjenjuje kao sviježi dah nakon Barićeve fige u džepu

ZAGREB – »Danas imamo nešto što nismo imali prije nekoliko godina, imamo 25 kalitetnih igrača, strašnu konkurenciju za ulazak u reprezentaciju, ali i za ulazak u prvih 11. To je nešto čega nije bilo u reprezentaciji proteklih godina...«

Kranjčar: Hvala kritičarima, odričem se formacije iz Dublina

Ako ste pomislili da je to dio citata kojim Zlatko Kranjčar nogometni izbornik ponosito sažima impresije svog šestmjesečnog mandata kao uvod u nadolazeće vruće razdoblje kvalifikacijskog raspleta za nastup na SP 2.006. godine u Njemačkoj, onda ste sasvim promašili. Iako ni Kranjčar nije daleko od takvih razmišljanja.

Doslovce tako kako smo ispisali u uvodu zborio je prije točno godinu dana Otto Barić, čovjek kojega je Kranjčar s izborničkog mjesta formalno izgurao svojim žestokim komentarima na Europskom prvenstvu u Portugalu.

Spočitavajući mu između ostalog figu u džepu, staromodnost, manjak hrabrosti, jasnu određenost, odlučnost i brzinu reakcije, a što je najbitnije, izostanak jasne, pobjedničke vizije igre i atmosfere uz koju bi, da je on – Kranjčar bio na njegovom mjestu, reprezentacija zasigurno dogurala dalje od časnog ispadanja u prvom krugu.

Danas, kad se s vremenskog odstojanja gleda na Barićeve riječi, i kad se zna da je Kranjčar u svojih 5 utakmica koliko ih je vodio do sada rabio 24 reprezentativca od sveukupno 40-ak koliko ih je rabio kroz pripreme, valja priznati da mu one Barićeve riječi o »25 kvalitenih igrača i strašnoj konkurenciji za ulazak u reprezentaciju« nisu baš pucanj u prazno.

Nisu mogle ni biti, jer uz tri- četiri blage korekcije prema naprijed ili nazad koje je Kranjčar učinio da bi se igralo ofanzivnije i atraktivnije, izbor koji se Hrvatskoj i novom izborniku nudi naprosto nije takav da se može pretjerano birati, dopisivati i otpisivati. Uzima se u načelu ono najbolje što postoji, a tek o izbornikovom afinitetu, nerijetko i zdravstvenom statusu i formi pojedinca ovisi hoće li danas zaigrati Janko, a ne Marko. S naglaskom da barem za sada jedno mjesto unaprijed ima svog vlasnika.

Riječ je dakako o Niki Kranjčaru kojeg je Barić u Portugal želio povesti kako bi s tribina sticao iskustva, makar je dečko bio u velikom naletu, dočim u zamislima izbornika Kranjčara Niko ima čvrsto zajamčeno mjesti. Ne međutim kao »tatin sin«, što se nerijetko voli primjetiti, nego kao onakav tip igrača koji je i Bariću nedostajao a da bi se točno znalo odakle kreće lopta za završni udar.

Eventualni problem s te strane a koji bi izborniku Kranjčaru mogao prouzročiti određene proturječnosti leži u činjenici Nikinog izvjesnog stagniranja, prouzročenog totalnom zbrkom i konfuzijom u Maksimiru. Još prije i izostankom njegovog inata da igranjem a ne sve glasnijim protestom i smanjenom dozom trčanja i zalaganja, dokazuje tko je zapravo u pravu, tko ne.

S razlogom se postvlja pitanje: što ako Niko nastavi s umanjenom minutažom i sve češćim grijanjem Dinamove klupe? Može li i smije li reprezentacija, kao do sada, biti poligon za Nikino dokazivanje da je kapacitet dostojan stalne pretplatničke karte na prvu 11-oricu?

Kako u takvim okolnostima pojasniti, primjerice jednom Tudoru da onakav kakav je bio u svojoj zadnjoj izvedbi protiv Iraca (0-1), daleko od Tudora kakvog znamo i kakav je bio u sjajnoj pobjedi protiv Švedske, da je bolje ne pozvati ga ako nije pravi i raspoložen?

Nije li to jedna od onih mogućih spoticajnih Kranjčarovih točaka kojima bi, kao i Barić ili bilo tko treći, pokazao kako ipak nitko nije savršen unatoč najboljim namjerama i kako je ipak lakše nalaziti se u ulozi kritičara nego direktnog proizvođača.

Ovu vijest objavljujemo u suradnji sa Vjesnikom