Nogometni magazin

Nezadovoljavajuća partija hrvatskih nogometaša u prvoj utakmici, iskreno rečeno, ne nudi pravu mjeru optimizma s kojim se razmeće Barić. Kamo sreće da smo u krivu, ali svjedoci istog optimizma bili smo i prije zagrebačke utakmice. U kojoj Hrvatska nije igrala podređenu ulogu, ali je pokazala koliko zna biti nemoćna ako se jednoj snažnoj i organiziranoj momčadi poput slovenske postavi kriva koncepcija

ČATEŠKE TOPLICE, 18. studenoga - Jedini dodir s razvijenim nogometnim svijetom posljednjih godina drži još naša nogometna reprezentacija. Kvalitetom loša domaća nogometna liga, čak ni skromni rezultati klubova u europskim natjecanjima okrenuli su hrvatske pristalice nogometa potpuno prema reprezentaciji.

Upravo sada svi drhtimo nad reprezentacijom, hoće li naš nogomet uopće ostati u razvijenom svijetu ili će uzvratna utakmica dokvalifikacija za europsku smotru dogodine u Portugalu, u subotu u Ljubljani (17.30) protiv Slovenije postati »waterloo« našeg nogometa.

Zabrinjavajućih 1-1 iz prve zagrebačke utakmice postavili su pred izbornika Otta Barića i njegove nogometaše izričito težak zadatak, nametnuti se i igrom i željom i preokrenuti rezultat koji Slovencima posve ide u prilog. Hrvatska u Ljubljani mora pobijediti ili odigrati svaki neodlučeni ishod sa ili iznad 2-2. Što je nimalo lak zadatak s obzirom da su Slovenci praktički »specijalisti« za dokvalifikacije u kojima su već izbacivali jaku Rumunjsku i Ukrajinu.

Nezadovoljavajuća partija hrvatskih nogometaša u prvoj utakmici, iskreno rečeno, ne nudi pravu mjeru optimizma s kojim se razmeće Barić. Kamo sreće da smo u krivu, ali svjedoci istog optimizma bili smo i prije zagrebačke utakmice. U kojoj Hrvatska nije igrala podređenu ulogu, ali je pokazala koliko zna biti nemoćna ako se jednoj snažnoj i organiziranoj momčadi poput slovenske postavi kriva koncepcija.

Upravo stoga mnogi u rezultatu 1-1 vide veću šansu za Hrvatsku nego da je kojim slučajem pobijedila sa 2-1. Hrvatska doista u Ljubljani konačno mora zaigrati napadački, otvoreno, s rizikom. Konačno se mora igrati nogomet lišen strategijskih zavrzlama poput brojnih stopera koji će igrati »i u napadu i u obrani, a napose u veznom redu«. Eksperimenti sa stoperima kojima je pristupao Jozić, a sada se to svidjelo Bariću, nebrojeno puta doživjeli su krah.

Sada kada nema kalkulacije napokon bi se moglo dogoditi da Hrvatska odigra pravu, mušku, zaželimo i junačku utakmicu i trijumfira usred Ljubljane u presudnoj utakmici, kako su to već učinili oni naši stari i dragi »vatreni« s Ćirom Blaževićem, i to također u delikatnom trenutku, kada su trebali loviti kvalifikacije za SP u Francuskoj.

Slovenija je od tih dana nogometno napredovala, Hrvatska pak stropoštala u reprezentativnom nogometu. No, nikome ne možemo dati za pravo kad kaže da slovenska reprezentacija ima bolje ili kvalitetom iste igrače kao Hrvatska. Ne, hrvatska reprezentacija još uvijek ima svoj ugled upravo zbog dobrih igrača koji raštrkani Europom još uvijek svim srcem igraju za svoju zemlju.

Da bi ta naša reprezentacija bila na razini koju svi od nje očekujemo potreban je i dobar trener. Izbornik Otto Barić spada u kategoriju takvih, no što su utakmice važnije i što je ozbiljnost trenutka dramatičnija to se on sa sve više snage i koncentracije okreće potpuno nebitnim stvarima. Smetaju mu novinari, špijuni, ovi, oni...

Ima zamjerke na kritike izvjestitelja, ne sviđaju mu se izvještaji s prve utakmice, razmišlja o tome tko je od novinara Slovencima »otkrio« njegove zamisli i varijante s treninga.

Utrošio je u takve raspre silnu energiju tako da se svi skupa plašimo koliko mu je ostalo usredotočenosti za najteži zadatak njegove trenerske karijere. Zato mu ne dajemo pravo u pričama u kojima slavi svoje uspjehe s austrijskim klubovima i reprezentacijom. Sve su to tek hodajući koraci, »mali uspjesi« u njegovoj karijeri prema najvećem uspjehu.

Jasno ako ga dosegne - plasmanu na Europsko prvenstvo u Portugalu. Zašto se Barić toliko okomio na sve ostale nebitne stvari? Zar ga javnost nije upozoravala da se samim pripremama u Sloveniji višestruko uvećava mogućnost špijunaže zatvorenih treninga?

Stadion u Brežicama gdje trenira naša reprezentacija najotvoreniji je objekt »južno od Alpa«, sa svake okolne obiteljske kuće, da ne govorimo o visokim zgradama i neboderima, travnjak stadiona vidi se kao na dlanu. Zar je mislio da će njegove treninge gledati pospane domaćice bez posla sa svojih prozora, a ne netko od stručnjaka i prijatelja slovenskog izbornika Bojana Prašnikara.

Zar su novinari također krivi što su se okomili na rezultat zagrebačke utakmice, rezultat koji nam ne ostavlja nego veliki strah prije uzvrata u slovenskoj metropoli? Ljuti se Barić što mu zamjeramo legije stopera u momčadi, a sam sada tvrdi kako se sada u Ljubljani mora igrati napadački, s igračima koji znaju napadati.

Prema određenim informacijama s posljednjeg zatvorenog treninga u Brežicama na pomolu je totalna rekonstrukcija zagrebačke momčadi, s čak pet ili šest novih igrača. Iako će to Barić demantirati dan prije utakmice, navodeći kako će igrati zacijelo samo tri nova igrača, zar i to ne navodi na zaključak kako priznaje svoju pogrešku sa stoperima i okrnjenim veznim redom u Zagrebu.

Kada Niko Kovač sam kaže da nije mogao pohvatati brojne slovenske vezne igrače, onda to znači da je netko u koncepciji pogriješio.
Međutim, i takva je Hrvatska bila nadomak pobjede protiv Slovenije. Stisla je svog suparnika, gol je visio u zraku, istina nakon silnih predvidljivih akcija s krila, s ubačajima koje su preferirali britanski klubovi 60-ih godina. Slovencima se može zapapriti, u to nema sumnje. Koliko god hrvatska reprezentacija sada bila u nezavidnoj situaciji postoji igrački kadar koji može razriješiti gordijski čvor koji si je isplela utakmicom u Zagrebu.

Ako već kritiziramo Barića kako nije imao viziju za zagrebačku utakmicu, što je i sam potvrdio brojnim izmjenama u nastavku onda vjerujemo kako je iz toga izvukao pouku. Ako Barić doista misli promijeniti pola momčadi, a nema razloge ne vjerovati u to, onda bi to moglo značiti da bi Hrvatska mogla izgledati bolje, opasnije, nadahnutije i naposljetku uspješnije.

Ova utakmica iz našeg nogometnog fokusa možda je i najbitnija u zadnjih nekoliko godina. Pojavljivanjem na velikim natjecanjima hrvatski nogomet zadržava još ostatak svog ugleda kojeg su tako mukotrpno stvarali »vatreni«, od prvih dana nakon osnutka države pa sve do prekrasne 1998. godine i francuskog ljeta kojeg svi još tako često i vjerno sanjamo.

Zabrinuti čekamo utakmicu u Ljubljani, ali duboko u sebi nosimo vjeru da se u dramatičnim okolnostima priprema u Čatežu, gdje nas se špijunira te instruira suparnika, ipak posložila taktika koja će Slovence ostaviti otvorenih usta. Kakvih smo mi zjapili na utakmici u Zagrebu. Vrijeme je za pravi uzvrat.

Nogometni-magazin.com je ovaj članak preuzeo u suglasnosti sa Vjesnikom