Nogometni magazin

ZAGREB, 17. studenoga - Dobivenim žutim kartonom u maksimirskoj utakmici u subotu protiv Slovenije Ivica Olić stekao je zabranu nastupa u uzvratu u Ljubljani. Istog trenutka spakirao je stvari, napustio zajednički kamp u Čatežu i otišao svojim putom. Praktički bez traga i glasa.

Istodobno sa zanimanjem čitamo kakvi su putovi Ermina Šiljka, slovenskog junaka zbog pogotka u Maksimiru. I njega je, naime, zadesila ista sudbina da zbog viška kartona mora propustiti uzvrat u Ljubljani. No, za razliku od Olića, koji je također označen kao jedan od krivaca za mršavih 1-1 i to stoga što najednom »ne zna primiti loptu u zgusnutom prostoru«, prvom strijelcu slovenske reprezentacije nije palo na pamet napustiti svoje društvo.

Dapače, smatrao je Šiljak pitanjem osobne časti i ponosa ostati uz suigrače. Pogotovo jer u Ljubljani predviđa još teži posao za svoje suigrače, poručujući usput:
- Bilo bi ravno svetogrđu sada otići, na korak prije konačnog cilja. Bili smo zajedno cijele kvalifikacije zajednički gradeći svojevrsno bratstvo koje nas tjera prema naprijed. Red je da budemo skupa do zadnje minute. I da onda, poslije zadnjeg sučevog zvižduka zajedno s navijačima proslavimo cijelu noć, ako Bog da.

Eto, već i taj detalj, kao i onaj o odlasku Olića čim je saznao da nema pravo nastupa u Ljubljani, u biti dosta govori o karakteru suparnika koji će u srijedu stati pred Barićeve izabranike. Stoga nas čudi da je u biti malotko primjetio jedan detalj na maksimirskom stadionu trenutak prije no što je krenula utakmica.

Svi su se slovenski igrači našli u jednom velikom klupku pružajući jedan drugomu ruku, i usput izgovorili neku čarobnu riječ učvrščujući valjda pritom duh zajedništva.

U prilog mogućeg konačnog uspjeha Slovenaca trebao bi govoriti još jedan detalj, poglavito jer se poslije maksimirske utakmice dosta govrilo o inteligenciji kao bitnom faktoru uspjeha. Konstatirana je i ta slovenska osobina brzog prilagođavanja stanju na travnjaku, kao i maksimalne svijesti o vlastitim mogućnostima, kako pojadinačnim tako i satkanim u cjelinu.

S te strane bi u prilog izgleda Slovenaca, u odnosu na Hrvate, trebala ići u prilog najsvježija znanstvena istraživanja o međuodnosu blagostanja pojedine zemlje s prosječnim kvocijentom inteligencije njenih stanovnika.

Opće je mišljenje da je blagostanje stanovništva u Sloveniji veće nego u Hrvatskoj, pa bi tom analogijom i njihovi nogometaši trebali biti za nijansu inteligentniji od svojih suparnika u dokvalifikacijama. Drugim riječima, već bi taj podatak trebao odrediti konačnog pobjednika.

No, postoji i ona druga strana takvih teorija, koja bi se odmah mogla demantirati velikim rezultatima reprezentacija iz siromašnih afričkih zemalja, ili južnoameričkih. A osim toga, kad se već blagostanje ističe kao bitan preduvijet veće prosječne inteligancije, jer pretpostavka je da da su bogati inteligentniji, jer su zdraviji i bolje obrazovani, valja samo podsjetiti na nedavnu usporednu analizu primanja naših igrača, odnosno slovenskih u njihovim klubovima.

Omjer je otprilike 6-1 u korist Hrvatske, što bi valjda trebala biti i pretpostavka apsolutne dominacije. Tako da bi zaista trebali biti u pravu svi oni, kojih čak i nije malo, a koji su subotnju utakmicu vidjeli kao izrazito slab dana Barićevih izabranika. I posebno veliki dan Slovanaca. Dovoljno za svekoliki spokoj budući da Hrvati sigurno idu u Portugal.

Nogometni-magazin.com je ovaj članak preuzeo u suglasnosti sa Vjesnikom