Nogometni magazin

Postavljanje Šimića i Neretljaka na bočne pozicije nije donijelo ploda, kako je naša igra inače usmjerena na brojna predvidljiva ubacivanja sa strane, tako je izostao pritisak preko krila, kojima se inače diči naša vrsta / Slovenija će još jednom morati proći hrvatsku napadačku torturu s brojnim ubačajima, jer naša reprezentacija u ovom trenutku drukčije ne zna igrati. Stoga ne čudi izjava slovenskog izbornika Bojana Prašnikara: »Bude li potrebno, opet ćemo igrati bunker, jer tako imamo priliku otići u Portugal.«

ZAGREB, 16. studenoga - Ako išta može biti dobro nakon 1-1 Hrvatske i Slovenije u prvoj dokvalifikacijskoj utakmici za odlazak na europsku smotru dogodine u Portugalu, onda je to činjenica da se psihološki pritisak favorita zacijelo prebacio s Hrvata na Slovence.

Ruku na srce, Slovenci su sad u rezultatskoj prednosti, jer je postići zgoditak u neodlučenom ishodu u gostima fini kapital koji u glavama igrača nudi spoznaju kako su, iako još prije neki dan autsajderi, sada u prilici pripraviti senzaciju.

No, kod takvih izjednačenih suparnika domaći teren ne znači mnogo. Stoga će se Slovenci u uzvratu suočiti s pritiskom svojih tribina koje će u uspjeh vjerovati možda i više nego igrači. Uostalom, nije li slično bilo u Zagrebu? Navijači svojoj momčadi priprave golem pritisak već samim popunjavanjem i posljednjeg reda tribina...

Međutim, jedno je sigurno nakon prve utakmice Hrvata i Slovenaca. Hrvatska nije toliko bolja momčad od Slovenije, ako je uopće bolja. Slovenska je čuvena organizacijska shema našla praksu i u svojoj nogometnoj reprezentaciji.

U slovenskoj se vrsti točno zna tko što radi, disciplina i osjećaj odgovornosti su golemi, a kad se svemu tome doda ekstra klasa napadača Ermina Šiljka i organizatora igre Zlatka Zahoviča te prgavost i silina Milenka Ačimoviča, a na vratima im čuva leđa izvanredno pouzdani vratar Dabanovič, onda je riječ o momčadi koju doista nije lako slomiti. Kako su je Hrvati mislili slomiti?

Postavljanjem po profesiji obrambenih igrača na pozicije koje bi morale biti sredstvo pritiska na suparničku stranu? Koliko god se navijači ne mogu nositi i mjeriti sa znanjem stručnjaka, trenera i izbornika Barića, toliko su svi ipak bili iznenađeni postavljanjem Darija Šimića i Mate Neretljaka na bočne pozicije.

Kako je naša igra i inače usmjerena na brojna predvidljiva ubacivanja sa strane, tako je u konkretnoj utakmici izostao pritisak preko krila kojim se inače diči naša vrsta. Niko Kovač kao središnji organizator igre, pak, nije u stanju djelotvorno organizirati igru, ubaciti nekoliko upotrebljivih lopti našim napadačima, iako je slobodan udarac kod našeg pogotka izveo veoma dobro, kad je toj lopti pomogao Mornar sjajnom asistencijom glavom. Pršo, do kojeg je lopta došla, tako nešto ne propušta.

Bez pravog pritiska, Slovenija je sa svojim srednjim redom znala s vremena na vrijeme uzeti, sakriti loptu i olakšati posao obrani. Kako bi slovenska obrana došla do daha, tako se kasnije još lakše razračunavala s našim nabacivanjima sa strane i brojnim udarcima iz kuta.

Epilog je svega da Hrvatska za svog pritiska nije imala niti jednu izraženiju prigodu. Iako će Barić tvrditi kako nije pogriješio uvođenjem čak pet stopera u momčad (Tudor, Tomas, Živković, Neretljak, Šimić), za što je ne tako davno stručnjak bio Mirko Jozić, neminovan je zaključak kako se na taj način ne igra kombinatorni nogomet iz kojeg se stvaraju prilike.

Može se za pomoć Bariću ponuditi i odgovor kako Hrvatska zapravo i nema igrače nego za takvu Barićevu igru, punu ubacivanja s bokova. No, iznova tvrdimo da je upravo stoga čudno što na bokovima ordiniraju stoperi, ako se već preko bokova može napraviti potisak. Kritika mora biti usmjerena i na samo srce veznog reda.

Jerko Leko praktički je bio nevidljiv u prvom dijelu, s razlogom je zamijenjen Rossom, koji se opet nije snašao u kreaciji, tek u silnoj borbi i požrtvovnosti.

U nastavku, kad su bočne pozicije preuzeli Rapaić i Srna, pritisak je bio znatniji, što se tražilo cijelu utakmicu. Budući da je naša igra posve predvidljiva, jer slijede brojna centriranja s obje strane, slovenski su obrambeni divovi, na čelu s visokim i spretnim u istrčavanju vratarom Dabanovičem, samo dobili pravu priliku da se istaknu i podignu si cijenu.

Ipak, ništa nije gotovo, Slovenija će zacijelo još jednom morati proći hrvatsku napadačku torturu s brojnim nabacivanjima, jer naša reprezentacije u ovom trenutku drukčije ne zna igrati. Stoga i ne čudi izjava slovenskog izbornika Bojana Prašnikara: »Bude li potrebno, opet ćemo igrati bunker, jer tako imamo priliku otići u Portugal.«

Takva izjava ne bi bila posebno opasna za Hrvatsku da nismo svjesni kako Slovenija sa svojom organizacijskom strukturom momčadi lako može pripraviti pravi protunapad i Hrvatsku poslati u pakao. Naša obrana, prepuna pravih imena, nije potrebno sigurna. Tomas ne skače kad mu skače igrač kojeg čuva, Pletikosa posve rijetko istrčava na opasne lopte oko peterca, a Tudor i Živković doista ne plijene pouzdanošću.

Hrvatska reprezentacija danas izgleda lošije nego prije nekoliko mjeseci, što ne znači da ne može nadvisiti Sloveniju u uzvratnoj utakmici. No, ako će stoperi opet biti prisiljeni organizirati potreban pritisak, onda bi lako mogli biti svjedoci sličnog scenarija kao u Zagrebu.

Da izborniku Bariću u cijeloj priči nije ni lako jasno nam je otkako se ozlijedio Rapaić, koji je na boku izvrstan. Neoporavljeni Srna, kandidat za drugi bok, u evidentnom je padu forme, još ga muči ozljeda. Tu je Barić, ruku na srce, mnogo izgubio. Dvije njegove nedavno glavne poluge nisu bile sposobne započeti utakmicu, pa je posegnuo za tvrđom varijantom sa stoperima.

Je li imao druga rješenja? Zacijelo jest, ali petljati se u posao stručnjaka nije naša domena. Vjerujemo da će znati pronaći sastav koji će nam spasiti reprezentativne ambicije.

Ne otići u Portugal, nakon što izvisimo od Slovenaca, moglo bi biti pogubno za samopouzdanje i samopoštovanje našeg nogometa.

Nogometni-magazin.com je ovaj članak preuzeo u suglasnosti sa Vjesnikom