Nogometni magazin

Kao jedan od važnih razloga za neočekivani učinak Hrvata Slovenci ističu psihološku nespremnost domaćina, za kojeg misle da ih je očigledno podcijenio, za razliku od Barića, koji je pak otišao u drugu krajnost

ZAGREB, 16. studenoga - Dok se iz hrvatskog tabora odašilju poruke u stilu »mrtvi se tek na kraju broje«, a u tomu je najglasniji predsjednik HNS-a Vlatko Marković, Slovenci se hvataju za drukčiju vrstu ohrabrenja uoči uzvrata u srijedu u Ljubljani.

Osim što se, osokoljeni nakon zagrebačke utakmice, smatraju ravnopravnima Barićevim izabranicima, pa i više od toga, naši zapadni susjedi ponajprije prizivaju - tradiciju te poručuju: prvi su im susreti u posljednje dvije dokvalifikacijse za nastup na EP i SP završili poput ovog u Maksimiru (1-1), da bi nakon uzvrata ipak oni išli dalje. Zašto se i treći put povijest ne bi ponovila?

Iz vrste Bojana Prašnikara pozivaju se na još jedan važan statistički podatak, vezan uz ljubljanski Ljudski vrt.

Od 1. listopada 1999. i poraza od Grčke (0-3), nanizali su 10 domaćih utakmica bez poraza, od čega su čak osam puta pobijedili. To što im je u rujnu tradiciju prekinula Francuska ionako je bilo uračunato, jer je poredak u kvalifikacijskoj skupini i prije toga bio jasno definiran: prva premoćno Francuska, druga Slovenija.

Važnim dobitkom u maksimirskoj utakmici Slovenci smatraju psihološku nespremnost Hrvata za tako kompaktne, uporne i opasne Slovence. To je, prema njihovu mišljenju, središnji razlog zbog kojeg Barićeva vrsta ni približno nije bila na razini očekivanja, iako je potpora iz gledališta bila uobičajeno sjajna.

To bi trebalo značiti da su svjesno ili podsvjesno gosti u Zagrebu bili podcijenjeni, u glavama igrača, a još više od gledatelja, koji su očekivali sigurno slavlje, pitanje je samo s koliko pogodaka razlike.

Zbog toga je normalno da je razočaranje mnogo veće nego inače te da je mnogo onih koji su već otpisali novu garnituru »vatrenih«.
No, izgleda da je jedino Otto Barić iskočio iz kolotečine predrasude prema našim subotnjim suparnicima te da je baš to koštalo Hrvate kreativnije i hrabrije igre te ishoda.

Naime, da je Barić bio za nijansu prepotentniji i hrabriji, svoju momčad ne bi napunio s toliko osigurača, igrača sklonijih obrani nego napadu.
Pravdat će se Barić na Rapaićevom ozljedom te neizvjesnošću do posljednjeg trenutka pitanjem može li i koliko biti uporabljiv za ovaj susret.

Da ga je, kao i Rossu i Srnu, u igri imao od početka, bar bi izbjegao primjedbe da je on u ovoj utakmici igrao obrambeno, bez obzira na to što se, posebno u nastavku, većinom igralo pred Dabanovičevim vratima i što su sve statistike utakmice na strani Hrvatske. Međutim, treba napomenuti da statistika nije potpuno pouzdana, jer ne registrira i »umjetnički dojam«, odnosno igračku inteligenciju i pamet.

S te su se strane Slovenci pokazali u vrlo dobrom svjetlu.
Kad se s hrvatske strane ističe kako se mrtvi broje tek nakon konačne bitke, s razlogom se računa na to da će Slovenci u srijedu biti psihološki nespremni.

No, upravo spominjanom tradicijom uspješnih nastupa u dokvalifikacijama, ali i činjenicom da im je većina igrača skoro pet godina zajedno, Slovenci dokazuju suprotno - da su psihološki vrlo jaki. No, možda ih nakon maksimirske utakmice zavara uvjerenje da su po snazi, vještini i pojedincima ne samo ravni Hrvatima, nego i bolji.

U tome bi trebala biti Barićeva prilika, pogotovo zato što se u momčad vraća važan i pouzdan igrač, doduše u obrani, Robert Kovač. No, ne kaže li se da s pouzdanijom obranom jača i napad? Usput će se valjda i Rapaić dodatno oporaviti, a tko zna što bi mogao zakuhati Tomo Šokota, Zahovičev suigrač iz Benfice? Dakako bude li Barić imao hrabrosti za iznenađenje.

Nogometni-magazin.com je ovaj članak preuzeo u suglasnosti sa Vjesnikom