Nogometni magazin

Barić: Ne želim biti kanta za napucavanje

»S obzirom na to kakvi su me ljudi dvije godine pratili te da sam nekoliko dana prije susreta s Engleskom bio heroj, a poslije su me razapinjali na križ, što mi drugo preostaje nego da kažem kako sam sretan što mi je ugovor istekao i da više ne vidim objektivnog razloga koji me može zadržati u hrvatskom nogometu«, kaže Barić

ZAGREB – Otto Barić više nije izbornik hrvatske nogometne reprezentacije! Zapravo, ne želi to više biti, iako se nudila mogućnost nastavka suradnje s hrvatskom Kućom nogometa.

No, Barić je u ponedjeljak prijepodne u posebnom razgovoru s Vlatkom Markovićem, predsjednikom HNS-a, nakon što je sumirao dvije godine svog mandata s posebnim naglaskom na portugalsku epizodu, pronašao sasvim dovoljno razloga da pokupi krpice i kaže zbogom nezahvalnom društvu. Za uvod u svojevrsni monolog, koji je više bio nalik olakšavanju duše nego pravdanju, Barić je rekao:
– Ne mogu, a da ne započnem sljedećim: nakon utakmice s Francuskom, 23. u mom nizu u te dvije godine, bio sam gotovo heroj. Slovio sam kao pravi čovjek na pravom mjesto. A samo nekoliko dana kasnije, s istom momčadi, neovisno o taktici, bio sam proglašen glavnim krivcem. Stoga baš zato što sam tako tretiran, a i ističe mi ugovor, više ne vidim smisla bilo kakve suradnje.

• Je li samo taj crno-bijeli stav prema vama, odnosno učinku reprezentacije na EP-u, učvrstio vaš stav o odlasku s izborničkog mjesta?
– Priznajem da sam u Portugalu proveo zaista ugodne dane, među ostalim i zato što mi je hrvatski tisak bio apsolutno nedostupan. No, povratkom kući i krajičkom oka promatranjem onoga što se piše, pročitao sam da su me neki igrači vrijeđali, a nijedan me igrač nikada nije ni pokušao iz bilo kojeg razloga vrijeđati. Na oproštaju u kampu srdačno sam se oprostio sa svima, sve su to bili normalni razgovori, jedino je teže bilo s Tomasom, koji je s razlogom mislio da je trebao igrati. Na raznim skupovima s našim ljudima, u Portugalu i kod kuće, nailazio sam na osobe koji su mi čestitale već na samoj činjenici što smo se plasirali među takvo ugledno društvo. Usput su, realno gledajući, vidjeli Hrvatsku na onom, realnom mjestu na kojem je i završila. No, mnogi ne žele gledati stvarnost, nego misle da moramo uvijek biti uz bok najvećima.

• Znači li to da smo bezrazložni megalomani?
– Jesmo! Želimo nešto što nije realno. Mi smo između 11. i 13. mjesta u Europi, a to je mjesto koje smo i opravdali, jer smo bili treći u skupini. Mislim da ćemo na ljestvici čak napraviti korak naprijed, kao što smo dva-tri koraka najprije učinili u odnosu na 2002. Vodio sam reprezentaciju 24 utakmice, 11 smo dobili, a osam igrali neodlučeno, uz pet poraza. Samo smo tri-četiri puta bili inferiorniji suparnik, a od toga smo dvaput izgubili od Engleske, nogometne velesile.

• Proizlazi zapravo da vas je poraz protiv Engleza stajao raspoloženja dijela nacije, kao i nogometnih kroničara i stručnjaka, nakon čega biste morali otići i prepustiti mjesto nekome drugome.
– Od tih nogometnih »stručnjaka« naslušao sam se takvih gluposti i nebuloza da me boli glava. Jedan navodi, primjerice, da mi je Tomislav Ivić otvorio oči uoči utakmice s Belgijom, sugerirajući mi igru preko bokova. A ja sam u tom trenutku apsolvirao više od tisuću utakmica, a 700 sam dobio s mojim najboljim klubovima, stavljajući težište igre na bokove. Nije li sve to blesavo i jadno? To je izmišljanje sudara i svađa koji uopće nisu postojali, začinjeni stalnim poukama i busanjima u grudi tih »gurua« koji bi sve napravili bolje, a nigdje to ne dokazuju. S obzirom na to kako su me takvi ljudi dvije godine pratili te da sam nekoliko dana prije susreta s Engleskom bio heroj, a poslije su me razapinjali na križ, što mi drugo preostaje nego da kažem kako sam sretan što mi je ugovor istekao i da više ne vidim objektivnog razloga koji me može zadržati u hrvatskom nogometu.

• Ipak, koliko nam se čini iz priloženog, odlazite s izborničkog mjesta uvjereni da ste napravili višestruko vrijedan posao i za ubuduće.
– Ne mislim otići prije nego što dam opširnu analizu svog rada, i to zbog budućnosti hrvatskog nogometa. Dolaskom dva-tri mlađa igrača koja se već ozbiljno najavljuju i iščekuju, uz još šest-sedam onih koji također ozbiljno koračaju prema naprijed, uopće nema straha za naše sutra. Dakako, bude li bilo odgovarajućeg okružja, u kojem neće biti podmetanja. Nažalost, trenutačno se čini kao da ne može drukčije nego tako, bez čudnih interesa i zbivanja. Nisam došao u Hrvatsku zbog novca, to je valjda potpuno jasno. Naravno da ovdje postoje tendencije da bih možda mogao nastaviti, nakon što se realno procijeni moj rad. No, način na koji nerealno procjenjujemo stanje te za sve tražimo krivca, dajući prigodu da se naslađuju zvani i nezvani, pa i oni iskomplesirani članovi IO-a, okolnosti su u kojima malo tko može biti okrenut samo svom radu. Ne želim biti kanta za napucavanje, jer znam koliko vrijedim.

• EP u Portugalu pokazao je na više primjera da je izbornička sudbina takva da nakon neispunjenih očekivanja slijedi jednosmjerna karta.
– Golema je razlika ako među osam ne uđe Njemačka, Španjolska, Italija... ili pak mala Hrvatska, kojoj se jednom u povijesti dogodi generacija s Bobanom, Šukerom, Jarnijem, Asanovićem, Štimcem, Ladićem, Bilićem i ostalima, kojoj izbornik zapravo ni ne treba. Postoji rezon za takve ostavke, jer je riječ o desetak puta većim ulaganjima u nogomet nego u nas, desetak puta veći potencijal za izbor igrača. Ako to neki ne mogu prihvatiti, onda nemaju pojma o čemu se radi ili ih neki drugi interesi tjeraju da namjerno stvaraju kaos. Primjerice, moj prijatelj Blažević svojim je vrijeđanjem nakon naše utakmice sa Švicarskom izazvao svekoliku sablazan da bi se nakon susreta s Francuskom pokajnički ispričao i proglasio se nasmrt zabrinutim za svoje zdravlje. Kad je nekoliko dana kasnije ponovno živnuo, jer je navodno zdrav kao dren, odmah se vratio svom ili nečijem zadatku i kazao kao bi s ovim kadrom u najmanju ruku bio - europski prvak.

• Hoće li bivši izbornik biti na usluzi budućem, jer vremena za uvođenje u posao nema previše?
– Ne želim se uplitati u to tko će doći nakon mene, jer je pitanje koji se i čiji interesi upliću u taj proces. No, tko god da dođe želim mu mnogo sreće i uvijek ću mu stajati na raspolaganju, jer sve što sam radio u ove dvije godine nisam radio zbog sebe, zaključio je Barić.

Ovu vijest objavljujemo u suradnji sa Vjesnikom