Nogometni magazin

Najveće pogreške - predvidljivost igre i odabir taktike

Doista nismo očekivali takav obrambeni pristup našeg izbornika za svaku utakmicu na ovome prvenstvu. Čak i u situacijama kad se moralo riskirati, Barić to nije želio

LISABON – Sad kad je u Portugalu ostalo tek petnaestak Hrvata, a do prije dva dana bilo ih je više od deset tisuća, ostalo nam je vrijeme za analize, razmišljanja, ali i nostalgiju. »Hrvatska je već nakon prvoga kruga poslana kući, s njom i desetak tisuća njezinih pristalica koji su zapravo bili najbolji igrač hrvatske momčadi«, govore na portugalskoj televiziji, dajući tako objašnjenje što se zapravo dogodilo s našom reprezentacijom.

Analizirati dosege igrača nemoguće je bez podrobnog seciranja poteza izbornika naše vrste Otta Barića. Iako veoma iskusan, s trenerskim stažom od nekoliko desetljeća, naš se stručnjak u mnogim, ne samo detaljima već i krucijalnim stvarima, posve izgubio.

IZBOR IGRAČA: Barić je u reprezentaciju pozvao provjerene snage, odustavši u posljednji trenutak od Nike Kranjčara zbog njegovih slabih igara na EP-u mladih i kako je sam rekao zbog neprimjerene fizičke spreme. Pozvao je i Bjelicu, koji je prije toga igrao samo utakmicu u Makedoniji, sve kako bi konačno osvježio inertan vezni red. Nije želio ići pogledati Ivana Leku, nogometaša Malage, koji je posljednjih nekoliko mjeseci igrao u izvrsnoj formi. Viđen je kako u hrvatskom dresu s navijačima hoda po Lisabonu čekajući utakmicu protiv Engleske.

HIJERARHIJA: Tvrdnjom da ima prvu momčad od 15 igrača Barić si je samo otežao posao. Doista se prije prvenstva nije znalo koja je momčad prva, a tko su pričuve. Igri se nadalo barem dvadesetak igrača, bilo je jasno da će već nakon prve utakmice, a kamoli nakon ostalih, biti previše nezadovoljnih. Oni koji nisu igrali bili su vidljivo nezadovoljni, a oni koji su igrali premalo prosipali su žuč. Jasno da se to osjetilo na njihovu psihičkom stanju i motivaciji, napose kod Rapaića i Olića. U momčad se u trenutak ulazilo, za trenutak izlazilo...

IZBOR KAMPA: Hrvatska je reprezentacija odabrala kamp za pripreme u Portugalu u potpuno neurbanoj zoni. Igrači koji su ipak društvene osobe bili su prepušteni hodanju između rashlađenih soba na 40 Celzijevih stupnjeva. Cijeli je dan nemoguće biti u sobi, a hodati po uzavrelom asfaltu male privatne hacijende s gostionicom, u kojoj nikad nema konobara, zaista je pogubno za raspoloženje.

ODNOS S NOVINARIMA: Barić voli mnogo razgovarati s novinarima, i to na podcjenjivački način. »Dajte mi vi sastavite momčad«, zna često uzvratiti na pitanje koju postavu planira postaviti za određenu utakmicu. Iako nerijetko susretljiv, čim čuje nešto što mu odgovara zna se naljutiti. U dvije mu se godine odnos s novinarima nije ni popravio ni pokvario. Ostao je isti - »kao da vi nešto znate«...

ODABIR TAKTIKE: Doista nismo očekivali takav obrambeni pristup našeg izbornika za svaku utakmicu na ovome prvenstvu. Čak i u situacijama kad se moralo riskirati, Barić se nije želio izložiti riziku. S igračem više protiv Švicarske momčad mu je nestala na terenu, protiv Francuske nakon 0-1 momčad su u napad poslali navijači, a ne on, uzvikujući »Igrajte pederi!«. Protiv Engleske, kad je pobjeda bila imperativ, postavio je stopera Živkovića u vezni red, što nije moglo dobro završiti.

NAČIN IZMJENA: Izbornik se volio dičiti izmjenama. Realno, nijedna izmjena koju je učinio nije napravila konkretan učinak ili prekokret. Ubacivao je Srnu umjesto Šimića najprije protiv Švicarske, potom i protiv Engleske. Već protiv Švicarske vidjelo se da to nije bio dobar potez. Isto je napravio i protiv Francuske što je zgodno i duhovito objasnio Alen Bokšić: »Vidio je da je iznenadio Švicarce, pa sad mora iznenaditi i Francuze.« No, to je iznenađenje bilo neugodno.

FAVORIZIRANJE JEDNIH, OTPISIVANJE DRUGIH: Doista nije jasno zašto je na pripreme reprezentacija Barić pozvao i Klasnića, jednog od najboljih napadača Bundeslige, kao što nije jasno zašto je toliko favorizirao posve izgubljenog Šokotu. Klasnić je u jednom trenutku pomislio napustiti reprezentaciju, koliko god to neki nisu željeli priznati. Babić, Olić, Rapaić, Bjelica, Klasnić, Leko... Svi su bili žrtve Barićeve nesigurnosti i nedosljednosti. Stoga se ne treba čuditi kada ti igrači počnu prosipati žuč nakon određenog vremenskog odmaka, sve zato što se prva momčad nikad nije znala.

Ovu vijest objavljujemo u suradnji sa Vjesnikom