 |
------------------------------------ |
|
|
Nisu samo klubovi taoci navijača, navijači su nas sve zatočili Lud je onaj koji misli kako Dugopolje nije logičan epilog petnaestogodišnjih navijačkih sukoba. Svaka utakmica, bilo u Splitu ili Zagrebu, huliganima je tek novi motiv za osvetu. Zbog krivog narječja veoma lako vam može doći glava pod giljotinu nekog krvnika kojem je osveta ili mržnja zaokupirala život Tako smo svi skupa postali taoci navijača, ne samo klubovi, već i mnogi poslovni ljudi, turisti, namjernici, studenti ili samo prolaznici koji moraju navratiti ili živjeti u gradu sportskog rivala ZAGREB, 17. prosinca – Raspliće li se ili komplicira »slučaj Dugopolje« otkrivanjem novih osoba koje su organzirale prepad na Dinamove navijače pri povratku iz Splita s utakmice Hajduka i zagrebačkog kluba? Sumnjom na Velimira Ronkulina (37 godina), člana Skupštine Hajduka dolazi se do zaključka, po tko zna koji put, kako su naši najveći nogometni klubovi odavno u navijačkim raljama. Iako će sam Ronkulin elegantno odbiti sve optužbe, čak se i javiti policiji i medijima telefaks porukom, činjenica jest kako su navijači uteg djelovanju naših klubova koji se teško mogu lišiti njihovih pritisaka za privilegijama. Ne tako davno u Upravni odbor Hajduka bili su kooptirani najžešći navijači, a sjećamo se kako je i Dinamo imao silnih problema s ekstremnim navijačkim skupinama koje su željele imati utjecaj na svaku klupsku odluku. Stoga, sastanak članova Hajdukove i Dinamove uprave u Zagrebu, zajedno s gradonačelnicima Splita i Zagreba još uvijek je samo deklarativan pristup problemu koji prijeti, ne zavaravajmo se, pravoj ratnoj eskalaciji splitskih i zagrebačkih navijača. Dojma smo da je problem ozbiljno uočen prekasno, tek nakon gotovo pravog masakra u Dugopolju. Sukobi na navijačkoj liniji Split – Zagreb traju dugo, predugo a da se doista ništa nije poduzelo. Početkom devedesetih godina bacanjem Hajdukovog navijača (ratnog invalida) s istočne tribine maksimirskog stadiona, pokušajem klanja trojice Hajdukovih navijača u zagrebačkom tramvaju, trganjem gotovo dvije tisuća stolica za vrijeme derbija u Splitu 1997. godine kada je ozlijeđeno nekoliko policajaca, pokušajem proboja na teren Hajdukovih navijača 2000. godine uz mnoštvo ozlijeđenih, ne zaboravimo ni prepad na Hajdukove navijače nakon osvajanja naslova u Varaždinu 2001. godine kada su neki navijači ranjeni nožem... Lista ne navijačkih incidenata, nego pravih kriminalnih radnji je poduža i pravo je čudo kako još nitko nije smrtno stradao. Dakako, u cijeloj priči navijačkog divljanja sve se svelo na uobičajenu ratnu priču »oko za oko, zub za zub«. Vraćanje milo za drago počelo je nalikovati na krvnu osvetu, napad na sebe morao se uzvratiti dvostruko. I došli smo do nezaustavljivog ciklusa nasilja. Dugopolje je zasad epilog, tko zna što nas još čeka. Lud je onaj koji misli kako Dugopolje nije logičan epilog petnaestogodišnjih navijačkih sukoba. Svaka utakmica, bilo u Splitu ili Zagrebu, tim je huliganima tek novi motiv za osvetu. Zbog krivog vam narječja veoma lako može doći glava pod giljotinu nekog krvnika kojem je osveta ili mržnja zaokupirala život. Tako smo svi skupa stigli u poziciju da smo postali taoci navijača, ne samo klubovi, već i mnogi poslovni ljudi, turisti, namjernici, studenti ili samo prolaznici koji moraju navratiti u grad sportskog rivala. Ovo što nam se svima događa nije žalosno već sramotno. Što smo učinili da ne živimo u takvoj zemlji? Ništa. Mediji i dalje optužuju jedne, a štite druge navijače, mnogi su novinari odavno opredijeljeni ili su zapravo u novinarstvo stigli upravo iz redova žešćih navijača, policija je u istragama kaskala, a kada je i napravila dobar posao pravosuđe ga je upropastilo. Iskopirali smo i Zakon o navijačima nakon kojeg se dogodio nikad gori inciden. Da, iskopirani su zakonski akti po uzoru na engleske, samo su kazne kudikamo blaže. Očito je da se nitko ne boji takvog kažnjavanja. Uostalom, kakva je to kazna nekome zabraniti pristup na utakmicu, dakle svih ostalih šest dana u tjednu može činiti štogod ga volja. I došlo je Dugopolje. Umalo je čovjek smrtno stradao u zapaljenom automobilu. No, oni koji su pobliže upućeni u problematiku nasilja među navijačima znaju da ovo nije prvi cestovni prepad, možda tek najbolje organiziran. Kamenjem su se napadali i automobili već odavno i u okolici Zagreba i u okolici Splita. Bilo je i krvavih glava i zavijenih udova... Neki su mediji o tome šutjeli. Zašto? Na pitanje zbog čega nam se sve ovo događa nudit će se bezbrojni odgovori. Odgovor je samo jedan. Navijačima se pridaje prevelika važnost, ima ih u medijima isto kao i pravih aktera na sportskim borilištima. Oni su se razmilili u klupske uprave, oni reketare igrače, ne prezaju ni od napada na igrače vlastitog kluba, prekopavaju igrališta, prijete odmazdom. Istovremeno im klubovi daju ministarski tretman. Hajduk plaća ulaznice svojim navijačima u Zagrebu, Dinamo svojim pristalicama u Splitu, a prevozi ih i avionom na klupski račun naravno, pregovara se s njima, traži se njihovo milosrđe, sve kako ne bi klubovima okrenuli leđa i time napravili incident koji bi zatresao klupske strukture. Dugopolje je najviše uzbudilo i uzbunilo javnost. Povoda za uzbunu bilo je mnogo i davno prije. Tko je i zašto šutio kada su ljudi jedva preživjeli napade, gubili oči, ležali po bolnicama. Gdje su bile istrage, što su radili sudovi, zašto se nije reagiralo po klubovima? Ovu vijest objavljujemo u suradnji sa Vjesnikom |
|
Najnovije vijesti: |