 |
SP 2006. VIJESTI - 11.07.2006: |
Južna Afrika 2010. će biti SP s drugog planeta Nogomet više nije ono što je nekad bio. SP u Njemačkoj, osim u iznimnim slučajevima, nije ponudio velik spektakl na terenu, ali za četiri godine u Južnoj Africi sve bi na radost nogometnih navijača moglo nalikovati na stara dobra vremena. Nema boljeg mjesta od Afrike za to da nogomet opet postane – igra. Završeno je još jedno svjetsko nogometno prvenstvo, a ovo u Njemačkoj bilo je osamnaesto po redu. Kao i obično, to posljednje, najnovije, bilo je po mnogočemu najspektakularnije i najbolje organizirano jer je u tom smislu napredak uvijek prisutan. Nažalost, na ranijim prvenstvima viđali smo i ljepše utakmice, a o poštenom ili u najmanju ruku kvalitetnijem suđenju da i ne govorimo. Korak naprijed, nazad dva. Nadajmo se da su ta dva koraka unazad bila iznimka. Bilo je takvih stvari i ranije, naprimjer SP 1990. u Italiji bio je katastrofalan, tamo je jedino Maradona držao navijače napetima, pa čak i lošu Argentinu doveo do finala u kojemu je, u do zla boga dosadnoj utakmici, izgubila od blijede SR Njemačke koja je do pobjede 1:0 došla iz sumnjivog jedanaesterca. Zašto to spominjemo? Zato da neki mlađi ljubitelj nogometa ne bi pomislio da je ovo u Njemačkoj bilo najtvrđe i najmanje kreativno što nogomet na najvišem nivou može donijeti. Uostalom, i vremena se mijenjaju, danas ne možemo ni očekivati utakmice poput onih iz 1954. u Švicarskoj kada je Mađarska prvo u skupini dobila Njemačku 8:3, pa od iste izgubila 2:3 dva tjedna kasnije u finalu. Teško je u današnjem nogometu zamisliti i da bi jedna momčad, kao Sjeverna Koreja 1966. u Engleskoj, mogla u prvih 20 minuta povesti 3:0, a da joj suparnik Portugal do kraja utakmice potom uvali 'peticu', pobijedi 5:3 i ode u svoje prvo polufinale na SP-u. To je tako zato što više nema igrača poput Puskasa, Eusebija, Pelea i Maradone ili možda zato što je danas puno više onih koji takvim veličinama mogu parirati, pa će se u takvom društvu čak i Ronaldinho, Zidane, Ronaldo ili netko četvrti manje isticati. Sve je danas ozbiljnije, izjednačenije, a količina novca obrnuto je proporcionalna količini igre. Zapravo, igra se kvalitetnije nego ikad, jedino što se u tome više ne može toliko uživati. Tako je to bilo u Njemačkoj. Treba li žaliti za odlaskom velikana? Nešto je ipak bilo kao i prije. Europa je na svom terenu opet bila uspješnija od Južne Amerike i sada imamo neodlučen rezultat, 9:9, kad su osvajači najcjenjenijeg sportskog trofeja na svijetu u pitanju. Italija je osvojila četvrti naslov, Brazil je ostao na pet, pa što je onda u tim Brazilcima tako nadnaravno? Uostalom, i jedni i drugi imaju po šest finala, ako se Brazilcima računa i 1950. godina kada se zapravo igrala završnica s četiri reprezentacije u kojoj je Brazil bio drugi. Možda je SP 2006. u Njemačkoj bio prekretnica za nogomet, a možda je pak svako takvo prvenstvo svojevrsna prekretnica. Sada odlazi čitav niz sjajnih igrača, gotovo čitavih reprezentacija koje su obilježile desetljeće. Na sljedećem SP-u sigurno nećemo gledati Zinedinea Zidanea, Luisa Figa, Roberta Carlosa, Cafua, Liliana Thurama, Claudea Makelelea, Fabiena Bartheza, Alexa Del Piera, Francesca Tottija, Olivera Kahna, Jensa Lehmanna, Pavela Nedveda, Jana Kollera... Ali tko zna, možda ćemo uskoro gledati neke još veće, bolje, uzbudljivije nogometaše? Prekretnica je svakako potrebna. U igri, ali i u pristupu. I FIFA je u zadnje vrijeme malo pretjerala, ali ona je uvijek znala na vrijeme uvidjeti trenutak kada njen sport krene pogrešnim putem. Red je u svemu, pa i nogometu, prijeko potreban, ali način dodjele ulaznica ovaj je put bio iritantan, jer nogomet se ipak igra za gledatelje, to je osnova od koje se ne smije odstupiti. Prijavljivanje, pa lutrija za ulaznice, provjere podobnosti? Imena i prezimena navijača mjesecima unaprijed? Znamo da je 21. stoljeće i da se treba boriti protiv huligana, ali sve je to nalikovalo na delegiranje za nekakve kongrese. Teško da su se navijači zbog svega toga ugodno osjećali i stoga će se takav način raspodjele ulaznica morati mijenjati. U Africi je nogomet još uvijek igra Izvrsno je to što se sljedeće svjetsko prvenstvo igra u Južnoj Africi, i to iz nekoliko razloga. Prvo, Afrika i tamošnji nogomet zaslužili su ovakvu priliku i to je FIFA pravilno uočila. Drugo, bit će to prvenstvo koje će biti jako, jako daleko od većine uglednih nogometnih zemalja, pa ni pritisak navijača za ulaznicama neće biti prevelik. U Južnu Afriku potegnut će samo oni koji to zaista svim srcem žele, a to znači da, kad su ulaznice u pitanju, neće izvisiti većina onih koji će karte i zatražiti, slično kao i u Japanu prije četiri godine. Za one najbolje, Europljane i Južnoamerikance, to će biti potpuno neutralan teren i nitko neće imati prednost. Dodatno, bit će to domaći teren za sve afričke reprezentacije koje će tako postati još veći suparnici tradicionalnim nogometnim veličinama. A ono što je možda najvažnije, u Južnoj Africi ovakav događaj sigurno neće biti savršen do sterilnosti što je bila odlika tek završenog SP-a. Južna Afrika gotovo sigurno neće ponuditi savršeniju organizaciju od one koju su nam prezentirali Nijemci na čelu s Franzom Beckenbauerom, ali će zato tribine biti poprišta pravih nogometnih fešti i slavlja. Korak nazad, naprijed dva. Oni koji su 1996. godine gledali Afrički kup nacija, prvo veliko natjecanje koje je Južna Afrika dobila nakon ukidanja aparthejda, svakako će se sjetiti koliko je to različito bilo od ijedne utakmice u Europi, pa čak i Južnoj Americi. Ta slavljenička atmosfera tamo je i dan-danas prisutna, kao da se sve događa na nekom drugom planetu! Tko može zaustaviti bubnjeve, ritam i radost koji će s tribina preplaviti i nogometne travnjake? U takvoj atmosferi ni Italija neće moći igrati bunker. U takvoj atmosferi Ronaldinho će opet biti 'svoj'. Tamo će srce opet nadjačati snagu. U takvom ambijentu i Južna Afrika, i Nigerija, i Kamerun, i Obala Bjelokosti i Gana bit će 'svjetske reprezentacije'. U državi u kojoj se najbolji klubovi nazivaju romantičnim imenima poput Kaizer Chiefs, Mamelodi Sundowns i Orlando Pirates... nogomet još uvijek samo igra, a ne posao. Držimo palčeve da i Hrvatska bude dijelom te bajke. Preuzeto sa T-Portala, Autor: Leo Miler |
