Utorak, 14.05.2013.


Deset najboljih nogometaša osamdesetih

Godine začetka informatičkog doba, loše mode, uspona pop i rock glazbe, iransko-iračkog rata, kraha socijalizma... sve su to bile osamdesete godine prošlog stoljeća. A kojih je deset nogometaša obilježilo to razdoblje, pogledajmo u nastavku.

10. KARL-HEINZ RUMMENIGGE

Jedan od najboljih napadača na svijetu početkom osamdesetih, Rummenigge je bio zvijezda minhenskog Bayerna i reprezentacije Zapadne Njemačke. Proglašavan je Europskim igračem godine 1980. i 1981. godine, a 1980. je s reprezentacijom osvojio naslov prvaka Europe. Zapadna Njemačka je s njim u momčadi bila finalist Svjetskog prvenstva 1982. i 1986. godine.



9. GARY LINEKER

Lineker je jedan od najboljih engleskih napadača svih vremena, a u osamdesetima je bio pravi stroj za postizanje golova. Nakon uspješnih epizoda u Leicesteru i Evertonu, vrhunac karijere je doživio 1986. godine, kad je bio najbolji strijelac Svjetskog prvenstva u Meksiku. Tog je ljeta preselio u Barcelonu, s kojom je osvojio Kup Kralja i Kup Pobjednika Kupova u sjajne tri sezone na Nou Campu. Drugi je na ljestvici najboljih strijelaca engleske reprezentacije svih vremena s 48 postignutih golova.



8. FRANCO BARESI

Jedan od najboljih obrambenih igrača svih vremena, Baresi je jednostavno bio legenda i Milana i Italije. U dvadeset godina provedenih na San Siru osvojio je tri naslova prvaka Europe, šest naslova prvaka Italije i još niz trofeja, a njegov stil igre u kojoj nije bilo mjesta komplikacijama ga je učinio nesumnjivo najboljim igračem na svojoj poziciji na svijetu u nizu od nekoliko godine. Za reprezentaciju Italije je odigrao preko 80 utakmica, a 1999. godine je proglašen Milanovim igračem stoljeća.



7. LOTHAR MATTHAUS

Nesumnjivo, uz Franza Beckenbauera, jedan od najboljih igrača koje je Njemačka ikad imala, Matthaus je bio savršeni veznjak. Iako će ostati upamćen po tome što je kao kapetan predvodio reprezentaciju Njemačke do naslova prvaka svijeta 1990. godine, Matthaus je bio sjajan i deset godina prije toga. Osvojio je sredinom osamdesetih tri uzastopne Bundeslige s Bayernom, te Serie A s Interom 1989. U svojim najboljim godinama bio je najkompletniji vezni igrač na planeti.



6. RUUD GULLIT

Gullit je bio dio fantastične nizozemske generacije kasnih osamdesetih i ranih devedesetih godina, a nekoliko godina je bio i najbolji na svijetu. Poznat po svojoj raznovrsnosti, Gullit je s lakoćom mogao mijenjati pozicije, od veznog igrača do napadača. Bio je Svjetski i Europski igrač godine 1987., a dvije godine kasnije opet je proglašen najboljim na svijetu. Kao kapetan je predvodio reprezentaciju Nizozemske do naslova prvaka Europe 1988. godine, postigavši gol u finalnoj utakmici protiv Sovjetskog Saveza, a imao je sjajno razdoblje na klupskom planu u Milanu krajem osamdesetih i početkom devedesetih.



5. SOCRATES

Socrates je bio jedna od zvijezda nevjerojatne momčadi reprezentacije Brazila tijekom ranih osamdesetih do sredine tog desetljeća. Bio je obdaren superiornim tehničkim kvalitetama, ali i fizički snažan. Prava je šteta što 1982. godine nije osvojio naslov prvaka svijeta, s obzirom na to u kakvoj je momčadi tada igrao. Iako možda po broju osvojenih trofeja nije u vrhu, i dalje ga se smatra jednim od najboljih brazilskih nogometaša ikada, što dovoljno govori o njegovom talentu.



4. MARCO VAN BASTEN

Jedan od najelegantnijih, najubojitijih, prirodno darovitih napadača svih vremena, Van Bastena se smatra jednim od istinskih velikana svjetskom nogometu, ali da mu ozljede nisu prerano okončale karijeru, njegova bi reputacija zasigurno bila puno veća. Nakon uspješnog razdoblja u Ajaxu, gdje je imao prosjek od jednog gola po utakmici, 1987. godine je preselio u Milan, s kojim je u prvoj sezoni osvojio Serie A i zaradio naslov najboljeg igrača na svijetu. Njegov volej iz finala Europskog prvenstva 1988. godine i danas se smatra jednim od najljepših golova ikada.



3. ZICO

Nadimak 'Bijeli Pele' manje-više dovoljno sam za sebe govori sve ono što biste trebali znati o Zicu, prema mišljenju mnogih drugom najboljem brazilskom igraču u povijesti. Bio je iznimno kreativan, odlično je izvodio prekide i dirigirao igrom veznog reda Carioca zajedno sa Socratesom u odličnoj generaciji iz prve polovine osamdesetih. Postigao je 52 gola u 72 utakmice reprezentacije igrajući u veznom redu, što je gotovo nevjerojatna statistika, a predstavljao je svoju zemlju na svjetskim prvenstvima 1982. i 1986. godine. Osim kratkog izleta u Udinese, cijelu je igračku karijeru proveo u Brazilu i šteta je što nikada nije svoj talent dokazao i u Europi.



2. MICHEL PLATINI

Danas je možda među ljubiteljima nogometa vrlo nepopularan kao predsjednik UEFA-e, ali kao igrač Platini je imao malo onih koji su mu nešto mogli zamjeriti, a još manje onih koji bi se s njm mogli mjeriti. Uz Zinedinea Zidanea najbolji je nogometaš kojega je Francuska ikad imala, a njegove izvedbe na Europskom prvenstvu 1984. godine bile su jednostavno genijalne. Proglašen je najboljim igračem tog turnira, na kojem je bio najbolji strijelac i u svakoj utakmici inspirirao svoju momčad iz veznog reda. Osvojio je tri nagrade za najboljeg igrača Europe u nizu, 1983., 1984. i 1985. godine, a s Juventusom je osvojio dva naslova prvaka Italije, među ostalim brojnim trofejima. 1982. i 1986. je s reprezentacijom Francuske igrao u polufinalima Svjetskih prvenstava.



1. DIEGO MARADONA

Po mišljenju mnogih, najbolji nogometaš svih vremena. Maradona je bio fenomen, blagoslovljen senzacionalnom sposobnošću driblinga i fantastičnim udarcem lijevom nogom - na puno načina je bio poput Lionela Messija, samo tridesetak godina ranije. Nagrada za najboljeg igrača svijeta nije postojala u osamdesetim godinama - Zlatna lopta France Footballa dodjeljivala se do tada samo europskim igračima koji igraju u europskim klubovima, pa je uz Maradonu nikad nije dobio ni Pele, dok je FIFA svoju nagradu za najboljeg na svijetu počela dodjeljivati tek 1991. godine - ali da jeste, sigurno je kako bi je Maradona u godinama dok je bio na vrhuncu dobio najmanje tri puta zaredom. Na svom apsolutnom vrhuncu bio je između 1986. i 1989. godine, unatoč sjajnom razdoblju u Barceloni i nastupu na Svjetskom prvenstvu 1982. prije toga. Nakon što je s Argentinom osvojio naslov svjetskog prvaka na Svjetskom prvenstu 1986. godine, koje će ostati upamćeno i po njegovoj 'Božjoj ruci', ali i sjajnom golu nakon solo-prodora, u utakmici protiv Engleske, praktički je sam donio naslov prvaka Italije u Napulj 1987. godine. Termin 'igrač koji sam čini momčad' rijetko je zapravo istinit, ali u njegovom slučaju to je bio. Ignoriramo li njegove ispade i kontroverze izvan terena, Maradona je igrač kakav se rađa jednom u sto godina.



Preuzeto sa euronogomet.com