Nedjelja, 29.12.2013.


Zdravko Reić: Hajduk ovisi o Tudoru

U posljednje vrijeme gotovo pa svakog dana boravim po nekoliko sati u arhivi “Slobodne” u Dugopolju, listam novine od početka šezdesetih godina prošlog stoljeća, podsjećam se na detalje svoje novinarske karijere.

Stigao sam do osamdesetih, do legendarne utakmice Hajduka protiv HSV-a, ali i sloma “bijelih” koji je uslijedio prekidom derbija s Crvenom zvezdom (1:1 u 42.) kad je objavljena smrt Josipa Broza Tita, poslije čega je momčad Tomislava Ivića nanizala pet poraza i jedva stigla do petog mjesta i plasmana u ondašnji Kup UEFA.

U toj završnici prvenstva Tito Kirigin čuvao je dignitet svog trenera, nije ga smijenio premda po današnjim regulama Ivić ne bi dočekao kraj prvenstva, pogotovo kad se znalo da odlazi u Anderlecht, kao i da ga nasljeđuje tandem Ante Mladinić-Pero Nadoveza.

Otkako sam krenuo u novinarstvo, upoznao sam “mali milijun” trenera. Na klupi Hajduka prodefiliralo je njih 43, neki su se višestruko vraćali, jedan jedini je uspio u nizu opstati čak četiri prvenstva, i to Dušan Nenković. To je bilo vrijeme velikog organizacijskog zaokreta Hajduka, dakle u doba kad je član najužeg rukovodstva – tada se taj klupski organ zvao sekretarijat kluba – postao Kirigin. Predsjednik je bio admiral Josip Grubelić (četiri godine), kojega je Kirigin naslijedio (deset godina)…

Na pravom putu
Otkako je Hrvatske, od starta 1992. sa Stankom Poklepovićem do ove zime bilo ih je čak 25. U te 23 sezone događale su se smjene u serijama, svega četiri trenera vodila su Hajduka od prvog do posljednjeg kola (uz Poklepovića, one premijerne sezone još Ivan Katalinić 3, Ivan Buljan i Zoran Vulić). Siguran sam da će se tom kvartetu pridružiti i Igor Tudor.

Treneri su u staro doba imali veću sigurnost, sad ih se brzo smjenjuje. Svi treneri, ali baš svi, od trenutka kad su preuzimali kormilo Hajduka, uživali su nepodijeljenu podršku splitskih novinara.

No, logično je, taj suport ipak je zavisio od rezultata, ali kad god su se treneri našli na toj gingoli, nikad nisu srušeni pod pritiskom medija, uvijek je smjene provodio predsjednik, pod plaštom uprave ili nadzornog odbora. Istina, bilo je neslaganja na relaciji treneri-novinari, uglavnom se radilo o taštini s jedne ili druge strane, u pravilu prije ili kasnije treneri su bili gubitnici. I to ne zato jer je pojedini novinar bio moćan toliko da ga je uprava slijepo slušala, već slijedom logike: treneri su potrošna roba, novinari opstaju svoj radni vijek.

Pravo je kazati da ni navijači nisu imali nekog većeg utjecaja na smjenu trenera, za razliku od odnosa prema predsjednicima i upravama. Revolt navijača često je bio usmjeren na igrače, ali je dolazilo i do tako žestokih ispada da su predsjednici preko noći odlazili (Željko Kovačević i Mate Peroš, na primjer) prije kraja mandata premda su imali pravu kvalitetu za prvog čovjeka kluba. Danas je situacija dijametralno suprotna – navijači (oni s tribina diktiraju raspoloženje), udruga Naš Hajduk (oni djeluju iznutra), uprava, nadzorni odbor, svi su složni: Hajduk je na pravom putu.

Ta sinergija navijača i kluba za Hajduka je oduvijek bila prava karta, katkad i dobitna. U onim slučajevima kao 1950. u Splitu protiv Crvene zvezde ili 2001. u Varaždinu protiv Varteksa, kad je padala odluka o naslovu prvaka države, da navedem dva eklatantna primjera.

Zajedništvo je učvršćeno iz dva razloga: prvi je protivljenje da se klub prepusti većinskom vlasniku (pogotovo ne Amerikancima), drugi je shvaćanje stanja kluba, ono financijsko, da se vrlo teško može suprotstaviti drugima, posebno Dinamu. Otud i zadovoljstvo onih koji zadržavaju svoje pozicije u klubu.

Hajduku, odnosno ljudima koji ga vode, ništa drugo ne preostaje nego se tješiti radom na duge staze. Navijači “bijelih” jednostavno se moraju nadati da će jednog dana dosegnuti moć za otkupiti 51 posto dionica kluba. Jer, kako su priznali iz udruge Naš Hajduk, “sada nismo financijski jaki”.

Milenijska preobrazba
Takav status quo, čini se, odgovara svima, najviše treneru Tudoru. Naime, njemu nisu nametnuti imperativi, kao što su borba za trofeje, premda se toga nitko nikad nije odrekao. Prošle sezone osvojen je Kup, u proteklih osam sezona (2005./2014.) Hajduk je dva puta prigrabio Rabuzinovo “Sunce”, prije toga (razdoblje 1992./2005.) bilo je deset trofeja (šest prvenstava i četiri kupa). Dakle, što se tiče rezultatskih uspjeha, sad je situacija neusporedivo lošija, ali je zato stanje u drugim segmentima kluba puno povoljnije, što se očituje kroz financijsku stabilnost, marketinšku aktivnost, bolju organizaciju članstva…

Koliko će dugo trebati čekati da se Hajduk vrati na poziciju ravnopravnosti s Dinamom? Teško je dati pravi odgovor, odnosno prognozirati kad će se dogoditi izlazak iz sjene “modrih”. Garancija je tu, temelji se na u ustrajnosti navijača da postanu većinski vlasnici kluba, još više u stručnom radu, znači u Tudoru i njegovu stožeru, kao i proizvodnji igrača u omladinskoj školi.

Predsjednik Hajduka Marin Brbić najavio je potpisivanje novog ugovora s trenerom, i to na duže razdoblje. Bit će i to jedan od dokaza stabilnosti kluba, premda je europska praksa da se angažmani s trenerima potpisuju na dvije godine s opcijom na treću.

Kad se realizira taj dogovor, što znači da će Tudor voditi momčad najmanje do ljeta 2016., to će biti zaista pravi potez uprave i nadzora. Uz pretpostavku da će Hajduk biti toliko stabilan u financijskom pogledu pa da neće morati prodavati najbolje igrače isključivo za opstanak na životu. Ta gimnastika u kojoj uprava ima najtežu ulogu vrlo je zanimljiva. Brbić i kompanjoni, uz potporu udruge i navijača, vjeruju u takav rasplet. Sve to kako je nacrtala predsjednica Nadzornog odbora Branka Ramljak zaslužuje pozornost i podršku, jer se istinski radi o milenijskoj preobrazbi.

Nužno je u ovim razmišljanjima odigrati i ulogu “advocatus diaboli”, pa se zapitati što će se dogoditi u suprotnom, to jest u slučaju da rasplet ne bude po planiranome u Poljudu? Koje su konzekvencije, ima li odgovornosti, dokle ona seže? Jer, u ovom slučaju više nema “mi smo mislili” ili “radili smo u najboljoj namjeri”. Takve isprike su pile vodu prije preoblikovanja, do trenutka kad je Hajduk postao dioničko sportsko društvo.

Hajduk je veliki klub, jasno je kao dan. I košarkaški klub Split je veliki, na europskom planu najveći. “Žuti” su danas samo uspomena, “bijeli” će dobiti taj spomen-status u slučaju da sljedećih pet-šest godina ostanu na borbi za vicešampionsku titulu i osvajanje ponekog kupa.

Po svemu, najveći teret je na treneru Tudoru, njegova misija čini se doslovno nemoguća. A ta je da stvori momčad koja će igrom ugroziti Dinamo, da lansira pojedine igrače na europsku scenu, da Hajduk bolje trguje i dođe u poziciju u kojoj će zarađeno na transferima makar djelomično investirati u nove igrače.

Čudo u izlogu
Splitski klub je oduvijek imao što ponuditi na tržištu igrača, u posljednje vrijeme zanimanje vlada samo za svježu krv, za mlade igrače, usudio bih se kazati, za poluproizvode. S tim mladim igračima situacija je varljiva. Mario Pašalić je nesumnjivo najtalentiraniji prvotimac, zablistao je, pa sad oscilira.

Njemu osobno neće smetati odlazak u inozemstvo, koliko će Hajduk biti zakinut na cijeni. Antonio Milić predstavljan je i od trenera kao “kvalitet za Juventusa”, pa ga nema nigdje…

Tonći Mujan je po svemu napadač za velike domete, ali je zastao. Od Tomislava Kiša, kao budućega golgetera, očekivalo se mnogo, pa ga se nudi na posudbu. Elvir Maloku je najavljen kao pravo igračko čudo, ali je odmah stavljen u izlog, na prodaju… Notorna je činjenica da mladim igračima treba vremena za potpuni razvoj i afirmaciju. Nažalost, u aktualnom trenutku baš taj element nedostaje, otud je Tudorova uloga vrlo teška.

Preuzeto sa Slobodna Dalmacija.hr