Srijeda, 27.11.2013.


Čovjek koji je Pinochetu začepio uši

Dana 21. studenoga prije 40 godina Čileanci su odigrali odlučujuću utakmicu kvalifikacija za SP. Ni protiv koga.

Njihovi protivnici Rusi, nakon što je utakmica u Moskvi završila 0-0, odbili su doputovati na uzvrat 21. studenog iz navodnog protesta prema Augustu Pinochetu i njegovoj diktaturi.

Dok stvarni razlog nedolaska Rusa nikad nije razjašnjen, Čileanci su izašli na travnjak Nacionalnog stadiona u Santiagu, pod pratnjom naoružanog odreda Pinochetovih vojnika. Na stadionu koji je tada primao 100.000 gledatelja našlo se valjda neinformiranih 15-ak tisuća.

- Austrijski sudac utakmice Erich Linemayr objasnio nam je da moramo izvesti početni udarac i da utakmica mora početi kako bi kvalifikant za turnir u Njemačkoj bio poznat. Naša tri napadača izveli su početan udarac, malo se dodavali, da bi Francisco Valdes poslao loptu u praznu mrežu za 1-0. Linemayr je potom prekinuo utakmicu jer naš fantomski suparnik nije mogao izvesti loptu s centra – ispričao je ondašnji čileanski reprezentativac Carlos Caszely, danas 63-godišnjak.

Farsa s travnjaka stadiona, u čijim su svlačionicama nakon rujanskog puča mučeni Pinochetovi politički neistomišljenici, nastavak je dobila nekoliko dana kasnije u diktatorovoj palači. Pinochet je herojima nacije odlučio osobno čestitati na pobjedi (!?). Caszely, njegov žestoki oponent za kojeg ovaj nije znao, odlučio je na vlastita leđa naprtiti bijes svih tlačenika režima.

- Vrata sobe odjednom su se otvorila. Pojavilo se njegovo skamenjeno lice. Prljavo, trulo. Gledao nas je očima Sotone. Shvatio sam da tog dana ubojici neću dati ruku. Neće je od mene dobiti u ovom životu.

- Kad je došao do mene, namignuo sam mu i rekao mu: "Znali ste vi dobro za krike zatočenih". Poklopio je rukama obje uši i odgovorio: "Ne govori o tome. Ne želim čuti niti riječi". Činilo mi se taj trenutak traje vječnost. Pinochet je nakon desetak sekundi oklijevanja, nastavio pozdravljati druge igrače. Nisam nasilan čovjek, ali tom teroristu morao sam reći što ga ide.

- Pola godine kasnije, kad sam se iz Španjolske, gdje sam tada profesionalno igrao, vratio kući zaželjevši se obitelji, na licima sestre i oca, koji su me dočekali na aerodropmu, vidio sam da nešto nije u redu. Uplakanih su mi očiju rekli da će mi o svemu pričati kod kuće. Moja majka me, kad sam stigao, uvela u svoju sobu i kazala: "Priveli su me i mučili"! Rekao sam joj neka se ne šali sa mnom. Potom je otkopčala bluzu i pokazala mi rane. Na grudima su joj gasili cigarete.

- Osvetili su mi se na obitelji, na majci. Zato što sam tiraninu rekao ne. Ali slomili me nisu. Učinio sam što sam osjećao da moram učiniti. Ljudi ne čine što bi morali jer se boje. Bojao sam i ja. Itekako. Ali sam učinio što sam morao.

Carlos Caszely. Buntovnik. Heroj. Nogometaš.