Srijeda, 27.11.2013.


Odlazak nerealiziranog centarfora i još nerealiziranijeg veznjaka

Odjevena u broj ili dva preveliku klupsku trenirku, s najlonskom vrećicom u rukama podvezanom pri vrhu u čvor, neugledna je fizička pojava bauljala potezom između južne i zapadne tribine maksimirskog stadiona. Konobari iz obližnjeg kafića u čudu su promatrali izgubljenoga 20-godišnjeg stranca za kojeg su čuli da je Brazilac.

Bilo je to malo prije no što će se Zdravko i Zoran Mamić za njega, Jorgea Sammira Cruza Camposa, odlučiti isplatiti Atletico Paranaenseu dva milijuna dolara odštete. Prethodnu sezonu (2006/07) u Maksimiru je navodno visokotalentirani nogometaš za kojeg se smatralo da je vezni igrač odradio na posudbi za tisuću eura mjesečne plaće.

Ugovor s Dinamom, koji je potpisao tog ljeta 2007. godine, donio mu je 12.000 eura mjesečne plaće, odnosno 144.000 godišnje, kako je ovih dana elaborirao njegov hrvatski menadžer Božo Slišković. Ugovor je još dva puta revidiran nabolje, te je Sammir, prema Sliškoviću, napredovao do 400.000 eura godišnje plaće.

Dinamo je od Sammira dobio nekoliko prvenstvenih golova. Naslove nije jer bi ih osvojio ovako i onako. Dobio je i dvije i po iznadprosječno odigrane europske utakmice, za Dinamo velike i ključne. Pa ipak, nasljednika Luke Modrića, za što su ga bili preodredili, nije dobio.

Nakon sedam godina i konačnog (ne bude li salto mortalea!?) raskida, očigledno je da je Dinamo sa Sammirom samo i isključivo izgubio; da su Tomislava Havojića, ma da su bilo koga u Maksimiru forsirali toliko tvrdoglavom ustrajnošću, dobili bi veći povrat.

Danas je, s vremenskim odmakom, jasno da su u pravu bili oni koji su već po prvom viđenju ustvrdili da Sammir nije ekstratalentiran nogometaš. Oni koji su tvrdili da jest, pozivali su se na njegovu žonglersku atraktivnost. Istina, bilo ju je lijepo vidjeti na treningu. Još je ljepše bilo vidjeti, ako baš hoćete, istu vrstu atraktivnosti koji je pokazivao Eduardo da Silva. Na utakmicama.

Naravno, Sammir nije bio (niti je sada) nogometaš bez talenta. Bilo je u njegovu stilu pozitivnih stavki koje su ga mogle dovesti do europskog kluba i lige srednje kvalitete. To se ipak neće dogoditi jer je prilika razviti njegove prednosti u igri propuštena.

Prva i osnovna pogreška je u tome što se od Brazilca pokušalo napraviti veznog igrača. Zato što je to igrao u Brazilu, ili zato što je sam umislio da je veznjak, trenerske su struke u klubu jedna za drugom bez najmanje sumnje prihvaćale postulat da je Sammir habitusom isključivo veznjak. S vremenom je pretpostavka postala pravilo: Sammira se smatralo neučinkovitim na svim drugim pozicijama osim one ofenzivnog veznjaka. To što niti na toj poziciji, osim u rijetkim iznimkama, nije bio učinkovit, nikoga nije naročito smetalo.

Svo vrijeme Sammirove maksimirske kalvarije bili su vidljivi signali koji su jasno upućivali da Sammir zapravo nije vezni igrač i da je jedina njegova šansa forsirati ga na poziciji napadača: možda lažnog, a možda i klasičnog centarfora.

Za početak, svojom motorikom, antropometrijom i anatomijom Sammir uopće ne odgovara profilu kvalitetnoga veznog igrača. On nema kretanje veznog igrača. Po rješavanju lopte, nikad ne pokazuje namjeru daljnje odnosno ponovne aktivacije. Svoj posao odigranom loptom smatra završenim. To dovodi do zaključka da Sammir zapravo nema, iako je tehnički darovit igrač, funkcionalan smisao za igru. Ili nema motoričke sposobnosti da bi ga realizirao.

Prevladavajuće je mišljenje da ga veznjakom određuje činjenica što se voli duboko izvlačiti po loptu. No, on to može činiti ne zato što je to korisno za momčad, što za Dinamo nikad nije ni bilo, nego jednostavno stoga jer je loptu lakše primiti na centru negoli na 25 metara od gola.

S druge strane, u Sammirovoj igri nazirali su se signali da bi se, u određenim uvjetima odnosno okolnostima igre, mogao razviti u solidnog napadača.

Odmah se dalo primijetiti da je Brazilac jak na nogama, da ima dobro građenje i da može odigrati iz prve. Činjenica je da nema okretnost, što opet znači da nije sposoban stvarati si prostor već u primanju, na taj način čuvati loptu ili stvarati višak. Ta igračka karakteristika također daleko logičnijim čini njegovo postavljanje što bliže golu.

Aerobno je Sammir redovito izgledao loše, neizdržljivo i nespremno. Teško je pomisliti da bi uspio, iako je profesionalni nogometaš, otrčati maraton.

Nadalje, Sammir nema kvalitetan udarac, barem ne kad je mirna, 'mrtva' lopta u pitanju. On gura loptu umjesto da je udara. Onaj tko se sjeća kako je izvodio slobodne udarce dok tu privilegiju još nisu preuzeli igrači poput Alispahića ili Pamića, sjetit će se tehnički vrlo šlampavih šuteva.

Sammir međutim zna zabiti gol, i to zato jer ima osjećaj za golmanovu stajnu nogu. Idealan primjer njegove napadačke akcije i realizacije je, primjerice, gol koji je zabio Villarrealu u Zagrebu. Uopće, mogao se steći dojam da u situacijama jedan-na-jedan reagira kvalitetno, kao što kvalitetno šutira (desnom nogom) špicom, volejem i gornjim dijelom stopala. I to su kvalitete koje do izražaja dolaze u 16-ercu.

Skromnih pokušaja repozicioniranja Sammira u napadačku ulogu je bilo. Probao je to prvi, barem javno i odlučno, Ante Čačić, a na kraju priče i Zoran Mamić. Problem je što su se svi Dinamovi treneri u novijoj povijesti na kvaziavangardne poteze odlučivali motivirani taktičkom nuždom a ne idejom i planom igre. Josip Kuže tako je u kvalifikacijskim dvobojima za Ligu prvaka protiv Arsenala 2006. godine Arsenea Wengera pokušao iznenaditi Ettom u vrhu napada, što su Kužeovi nasljednici par godina kasnije, po sličnom principu, radili s Ivanom Tomečakom dovevši nesretnog momka u uvjerenje da je napadač. Zabluda je to od koje se danas 24-godišnji bek relativno uspješno oporavlja na Kantridi.

Isto tako, novije Mamićevo postavljanje Sammira na poziciju srednjeg napadača, uz dva brza krila na stranama, puno je više bilo plod defenzivne taktike i čistog kompromisa, način da Sammir dobije mjesto u momčadi a da ne dođe do manjka igrača u veznom redu. Ponekad je to uspijevalo, ponekad nije. U Eindhovenu, protiv PSV-a u posljednjem europskom posrtaju Dinamove momčadi, izgledalo je očajno: Sammira su suigrači, potisnuti vrlo duboko u svoju polovicu terena, pokušavali upošljavati okomitim loptama u napadačku dubinu. Taktika osuđena na propast.

Propast je, barem u smislu maksimirske karijere, stigla i nerealiziranu brazilsku zvijezdu. Nakon što je sedam godina u Dinamu igrao veznjaka, iz njega Brazilac odlazi kao centarfor. Nogometni bogovi imaju smisla za humor.