Ponedjeljak, 07.10.2013.


Nogomet među pokorenim narodima

Oponašanje vladajuće kulture odvodi samo u još dublju potčinjenost; možemo li naći svoj put do slobode?

'Nogomet funkcionira na način sličan Rimskom Carstvu ', piše The Timesov kolumnist Rory Smith u novom broju nogometnog magazina The Blizzard. 'Uzima elemente koje želi od pokorenih naroda i ugrađuje ih u vlastitu kulturu, tako da se svi osjećaju dijelom 'osvajanja', a istovremeno i nameće neku verziju svoje hibridne kulture svakoj naciji s kojom dođe u dodir.'

Mnogi u Hrvatskoj s posebnim zanimanjem prate nastupe Mandžukića, Modrića i Srne u Ligi prvaka, vesele se njihovim uspjesima. To je, naravno, posve razumljivo. Ne samo zato što su ti igrači naši reprezentativci; oni su i produkti naše lige, naših trenera i naše nogometne kulture te služe kao primjer svakom talentiranom klincu u Slavonskom Brodu, Zadru, Metkoviću ili bilo gdje drugdje da je uz rad moguće dosegnuti zvijezde – biti dio blještavog spektakla na prepunim, lijepim i modernim stadionima koje djeca u Hrvatskoj uglavnom viđaju samo na televiziji.

Veliki i bogati europski klubovi ubiru 'vrhnje' iz liga diljem svijeta, postajući amalgamat svih nacionalnih nogometnih kultura. Bayern je tako ne više samo bavarski, nego i katalonski, nizozemski, francuski, hrvatski... Manchester City je i pomalo 'bosanski' klub, Arsenal je nedavno postao još malo 'njemačkiji', ponešto i turski; Real Madrid velški.

No proces globalizacije ide i u drugom smjeru. Pogledajmo Dinamo, koji se po nacionalnom sastavu, odnosno multikulturalnosti, ne razlikuje puno od velikih europskih klubova. Pogledajmo Rijeku, čiji obrazac izgradnje momčadi podsjeća na ono što se dogodilo u PSG-u ili Monacu kad je svježi kapital stigao u klub – samo, naravno, u odgovarajućim razmjerima. Frapantan je podatak da je samo jedan igrač koji u Kekovoj momčadi igra iole važniju ulogu (Ivan Močinić) na Kantridi bio i u veljači prošle godine, kad je na nju stigao gazda Gabriele Volpi. Sve ostalo dovedeno je sa strane.

I nije riječ samo o slaganju momčadi, nego i o idejama. Način igre naših klubova u pravilu je loša i često zakašnjela kopija nekog stila kojim igraju veće ekipe s boljim igračima. Kontrapresing u Hrvatsku stiže sa Zapada, iako je Tomislav Ivić davno bio jedan od njegovih pionira čije su ideje prepoznatljive u igri nekih od najjačih europskih klubova, poput Borussije Dortmund. Ironično, najprepoznatljiviji element tradicionalnog Dinamovog stila – ulogu šmekerske 'desetke', gotovo izumrle u modernom nogometu – danas u Maksimiru drži Brazilac.

Ali sva ta globalizacija nije specifična za nogomet. Uostalom, živimo u svijetu multinacionalnih kompanija, njemačkih kebaba, engleskih curryja i zagrebačkih kanadskih hokejaša koji igraju u 'sovjetskoj' ligi. Profesionalni nogomet, kao i svaki drugi biznis danas, funkcionira po tržišnih principima – barem u većini svojih sastavnih elemenata.

Zato je ključno biti svjestan svoje pozicije na tržištu i optimalno je iskoristiti kako bi se od 'nečega' napravilo 'nešto više'. Domaća scena jako je skučena i od nje se može tek preživljavati, ne i normalno živjeti. Da bi se postigla održivost bilo kojeg nogometnog kluba u Hrvatskoj mora se izaći iz tih okvira – ne nužno sudjelovanjem u kontinentalnim natjecanjima, ali svakako dobrim unovčavanjem jedinoga što Rimsko carstvo od nas traži: talenata.

Europski klubovi iz liga poput naše ne kupuju trenutnu kvalitetu nego potencijal. Danas nogomet sve više poprima obrise stanja kakvo postoji u sjevernoameričkom profesionalnom sportu: elita se sastoji od nekoliko najjačih klubova najjačih liga, a ostali je hrane igračima. Manji klubovi u njihovim nacionalnim prvenstvima i veći u 'razvojnim ligama' poput nizozemske ili portugalske snabdijevaju je gotovim igračima, a u neke od njih se vlastiti mladi šalju na 'doradu', odnosno posudbu. Na stupnju-dva niže tog hranidbenog lanca nalaze se lige poput hrvatske, odakle se u pravilu regrutiraju samo oni koji nisu još sasvim dokazani i kojima je dorada potrebna.

S inflacijom cijena transfera, zadnjih je godina mladost postala najveći fetiš na tržištu. 22 godine postala je 'izlazna dob' za igrače iz '2nd Tier markets' kao što je naše – poslije toga veći i bogatiji europski klubovi više niti ne prate naše igrače. Zato će Hajduk imati interesente za Pašalića i Kouassija, a Maloču ne može prodati; zato će europski velikani znati sve o tinejdžerima Tinu Jedvaju i Stipi Perici, dok 26-godišnji Sammir ne zanima ni Turke ili Ruse (dobro, tu postoje i drugi razlozi...); zato će sjajni 29-godišnji golgeter Benko u životnoj formi dobiti samo ponudu njemačkog drugoligaša tešku jedva milijun eura.

Iako to kupovanje 'sirovina', a ne 'gotovih proizvoda' pomalo izgleda kao neokolonijalizam, zapravo nije o tome riječ. Radi se samo o segmentiranju globalizirane nogometne scene i stvaranju novih, iako zasad nevidljivih 'divizija' – i Hajduk će, primjerice, u Neretvi ili Junaku gledati mlađe uzraste u potrazi za talentima, dok ih prve momčadi tih klubova neće uopće zanimati. Situacija je potpuno ista i sa suprotne strane hranidbenog lanca.

Pokoreni narodi mogu se izboriti za 'fair trade', odnosno postići dobru cijenu za svoju 'robu' ako su voljni uložiti malo više truda i vremena u njenu doradu i promociju, što znači i riskirati te ne prihvatiti prvu ponudu koja dođe. Suludo bi bilo pomisliti – kako u gospodarstvu, tako i u nogometu – da se u hrvatskim uvjetima uspjeh može kupiti, a ne proizvesti. To je način na koji funkcionira velik dio vrhunskog nogometa i razmišljanje koje nam nameće vladajuća 'hibridna' kultura.

U pokušaju dosezanja kratkoročnog rezultata, i Dinamo i Rijeka su se poveli za time. U Maksimiru, koji je zadnjih godina među najvećim europskim izvoznicima igrača, svim novcima od transfera nisu doveli baš nijednog mlado i perspektivno pojačanje, koje će se razviti i kojemu će cijena narasti – sve su ovosezonske prinove već formirani igrači u svojim srednjim dvadesetima, koji nisu i neće uspjeti u klubovima većim od Dinama. Nije uopće bitno jesu li ti igrači domaći ili strani – bitno je mogu li kroz momčad postati još bolji i dosegnuti veću cijenu, a to nije nimalo realno za očekivati. Pri tome je onih koji se mogu bogato 'udati' sve manje i sve su lošiji. Dinamo više nema okosnicu momčadi u igračima iz vlastite proizvodnje, a to je za klub tog ranga neodrživa situacija.

Željeni je rezulat (plasman u Ligu prvaka, zarađivanje hrpe UEFA-inih eura, pa tek zatim i tek eventualno koji bod više nego zadnje dvije sezone) izostao. Dinamo je u novu kontinentalnu avanturu u skupini Europske lige krenuo kao da je ispao u niži rang, što je u neku ruku i istina. Rijeka je, s druge strane, promovirana u isti taj rang – nominalno 'drugu', ali realno treću ili četvrtu europsku ligu. No i ona trenutno ima samo jednog igrača koji može dosegnuti visoku cijenu na tržištu – naravno, to je 20-godišnji Močinić, produkt vlastite škole. A u Hrvatskoj se ne živi od prodaje ulaznica, televizijskih prava i suvenira...

Jesu li klubovi iz zemalja poput Hrvatske onda osuđeni na to da žive na rubu propasti i sve više (financijski, pa onda i rezultatski) zaostaju ne samo za elitom, nego i za srednjom europskom klasom – barem toliko dugo dok se manje lige ne reorganiziraju u neka nadnacionalna natjecanja?

Možda jest tako bez obzira što napravili, ali svakako će bolju šansu za održivi razvoj imati ako se oslobode provincijskog načina razmišljanja te imitiranja bogatijih i moćnijih. I neki puno financijski jači klubovi od naših, ali opet nedovoljno jaki da bi se ravnopravno suprotstavili najvećima (npr. Ajax, Porto, pa dijelom i Borussia Dortmund) ulažu puno veći postotak novca u infrastrukturu, struku, omladinsku školu, skautsku službu i najmodernije znanstvene inovacije na području treninga i sportske medicine. Oni su, kako je napisao odlični bloger Ouriel Daskal, aikidōka – borci koji se suprotstavljaju jačima tako što snagu napadača koriste protiv njega.

Ako su već postali 'samoposluge' za elitu, onda žele za svoju 'robu' postići maksimalnu moguću cijenu, a zatim samo dio zarađenog novca reinvestirati u prvu momčad. To im omogućava da najveće talente zadrže godinu ili dvije duže; kad dovode pojačanja, dovode u pravilu mlade igrače koji će dalje napredovati. Samo iznimno su to nešto stariji nogometaši, jer nijednoj momčadi ponešto iskustva nije na odmet.

Recepti su različiti, ali takvim je klubovima zajedničko to da su prihvatili svoju poziciju 'potčinjenih' – ne zavaravaju se da su dio elite samo zato što igraju u Ligi prvaka. Oni znaju da im najbolja šansa za opstanak (i napredak) u tom društvu funkcioniranje po principu održivog razvoja. Upravo uspon Borussije Dortmund od ruba bankrota do finala Lige prvaka u samo nekoliko godina govori u prilog takvoj strategiji oslobođenja od 'imperijalista' – Bayern je žuto-crnima uzeo Götzea, ali ove sezone s novim igračima izgledaju možda još jači.

Naravno, kod nas se pri svemu tome radi o znatno nižoj razini. Međutim, koliko god možda apsurdno zvučalo, budućnost naših klubova leži u tome da prigrle status 'razvojnih' i krenu od toga – sa strategijom afirmiranja što mlađih igrača, a ne skupljanja onih u 'zlatnim' godinama koji se nisu uspjeli probiti drugdje. Kratkotočni rezultati ne smiju zamagliti viziju, jer da bi se klub dalje mogao razvijati, on mora rasti organski, kroz maksimalnu stručnost na svim razinama i osiguravanje najboljih mogućih uvjeta za djecu koja kroz njega stasaju. Akademija i skautska služba moraju postati njegovo srce, a najveće zvijezde hrvatske lige tinejdžeri i oni u ranim dvadesetima.

Jer – pokoreni smo i ne možemo se ravnopravno boriti sa svojim osvajačima. Put do slobode, odnosno veće kontrole nad svojim resursima, put je održivog razvoja, proizvodnje i mladosti.