Ponedjeljak, 15.07.2013.


Bilić: Svaki izbornik ima neku svoju Škotsku, imao sam i ja

Naši su igrači vrhunska karakterna grupa. Tu su slični hrvatskim rukometašima, tako da vjerujem da će Hrvatska ići na SP, kaže bivši izbornik i trener Bešiktaša.

Nitko ne zna što će biti sa mnom u Bešiktašu, govori Slaven Bilić, novi trener turskog prvoligaša. Nakon neuspješne epizode u Moskvi s Lokomotivom očito svjestan rizika nekadašnji hrvatski izbornik tvrdi:

- Ako ne ispadne dobro svi će se, pa i ja, pitati je li mi to trebalo. No, sam sam zaključio da ću sebi prije oprostiti čak i ako ne bude dobro nego da nisam probao. Optimist sam.

- Nakon odlaska iz Moskve planirao sam odmor. Bio mi je i potreban nakon svega što je bilo. Javljalo mi se nekoliko klubova i reprezentacija, ali nisam se obazirao. Onda se javio Bešiktaš, u srijedu sam napustio Moskvu u nedjelju su dva direktora istanbulskog kluba bili kod mene u Splitu. Razgovarao sam s njima, izgledalo je primamljivo, ali nisam odlučio. Onda je do mene došao i predsjednik kluba... Cijela priča stane u dvije rečenice. Postoje oni koji me podržavaju i oni drugi. I kad pričaju o meni nisu u pravu niti jedni niti drugi. Jer nitko ne zna što će biti sa mnom u Bešiktašu! Ja sam odlučio i gotovo!

Na priču koju je lansirao Vedran Ćorluka, a tiče se posvemašnje podrške momčadi Lokomotiva prema njemu, Bilić rezonira:

- Nije Čarli posve u pravu. U svakoj momčadi imate, koliko god bili dobri, i igrača koji nisu za ostanak trenera. Meni godi što je Čarli rekao, ali nije to baš tako! Svjestan sam da je bilo igrača koji su bili za moj odlazak. Iako, meni se nakon odlaska iz Moskve javilo par igrača iz Lokomotiva raspitujući se za dolazak u Bešiktaš. I to nešto govori. Imao sam dobar odnos sa svim igračima. A to što je jedan igrač govorio da je cijela momčad za moj odlazak jednostavno nije istina.

Kako bi vi sami sebe opravdali za ipak neuspješnu sezonu kluba kojeg ste vodili?

- Žao mi je da je tako sve ispalo. Vjerujte, nama je malo nedostajalo za uspješnu sezonu. Sve loše se prelomilo u dvije utakmice. I nesreća i splet okolnosti, tako je to u nogometu.

Otkaz ste teško podnijeli, unatoč odšteti. No iskusni treneri vele da je psihički težak samo prvi otkaz, svi ostali se, kao, lakše prime k srcu?

- Kod mene nikad tako neće biti. Ja sam nesretan otišao iz Moskve. Ako dođem u fazu da mi neće biti žao zbog svakog naknadnog otkaza onda se više neću baviti trenerskim poslom. Ne mogu taj posao raditi čisto poslovno. Ako nema gušta i emocija onda to nije za mene. Da ga moram voditi, da sam prisiljen zbog egzistencije, onda bi to bila neka posve druga stvar. Moram voljeti taj posao, volim ga i zato sam i preuzeo Bešiktaš. Makar je riječ, vidite i sami, o plutajućoj mini.

Mnogi su se iznenadili kada u svoj stožer u Istanbulu niste uzeli Aljošu Asanovića, vašeg dosadašnjeg pomoćnika?

- Aske i ja smo zajedno od prvog dana, otkako sam počeo rad u mladoj reprezentaciji. Radili smo i u A reprezentaciji, Moskvi i ništa nije narušeno glede odnosa između nas. Mi smo veliki prijatelji, tu nema spora. Pa i Pralija mi je prijatelj, a nije otišao u Istanbul sa mnom. Ovako, ruska priča s brojnim stožerom više je neizvediva. Ja sam je uspio progurati, takve su bile okolnosti. Ostali, pa i ja, bili smo svjesni da je ta priča za Bešiktaš nemoguća. Istanbulski klub je rekao da ima mjesta za još dvojicu u mom stožeru, ja sam to progurao ipak na trojicu pomoćnika. Bešiktaš ima izvrsne trenere, skaute, i teško je bilo izgurati još jednog. Kako Asanović namjerava krenuti sam u trenerske vode otišli su sa mnom Nikola Jurčević i Miljenko Rak za kondicijsku pripremu. Treći čovjek je moj prijatelj Edin Terzić. Naša ga javnost baš i ne zna, rođen je u Njemačkoj, a radio je kao analitičar i skaut u dortmundskoj Borussiji. Imao je ugovor s Nijemcima kojeg je uspio razvrgnuti i evo ga sa mnom.

Hrvatsku reprezentaciju pratite i promatrate. Očarani ili razočarani?

- Ne čitam mnogo što se događa, jednostavno nemam vremena. Stignem pročitati, vidjeti što se događa kad sam u Hrvatskoj. No u Moskvi smo gledali reprezentativne utakmice, pričali o njima svi zajedno, kao da sjedimo u Splitu negdje na kavi. K tome, bio sam u Splitu kada smo igrali protiv Škotske i Portugala, sve sam vidio, sudjelovao u raspravama. Vidim da se jedan dio javnosti opet naslađuje. Najbitnije je ipak da smo mi nakon godinu dana kvalifikacija još uvijek u sedlu. Uostalom, svaki izbornik ima neku svoju Škotsku, imao sam i ja. Imamo nadu u čudo da budemo prvi u skupini, drugo mjesto je zajamčeno, a u ždrijebu dokvalifikacija bit ćemo nositelji. I Hrvatska je uvijek dobra kad je najpotrebnije, kada je stani-pani. Naši su igrači vrhunska karakterna grupa. Tu su slični našim rukometašima. Tako da vjerujem u Brazil.

Iako se vas tu ništa ne pita, vaše mišljenje o možebitnoj prodaji Hajduka?

- Nisam najtočnije upućen, ali slobodno mogu reći da nisam za pošto-poto prodaju kluba, ma uopće nisam za tu akciju. Volio bih da to bude i dalje klub simbol ljudi, naroda, Dalmacije, Hrvatske... I volio bih da nema vlasnika. S druge strane, moram to reći, ako će klub i dalje godinama ovako životariti, preživljavati onda se mora razmišljati i o drugim opcijama. Neće biti druge... Gledao sam Superkup. I nije to kod Hajduka uopće loše izgledalo. Perspektiva je tu...

Preuzeto sa 24sata.hr