Nogometni magazin

Bankrot nogometnog biznisa: Financijska policija u klubovima

Prenosimo tekst Inoslava Beškera objavljen u listu 'Dnevnik': "Blitzkrieg" talijanske Financijske straže u petak u sjedišta svih talijanskih profesionalnih prvoligaških i drugoligaških nogometnih klubova dodao je nov element nesigurnosti u nogometni biznis

Upad financijaša u klubove, odakle su odnijeli doslovce tone spisa, dobio je i politički aspekt: sam predsjednik talijanske vlade Silvio Berlusconi, uz to predsjednik i apsolutni vlasnik nogometnog kluba Milano, izjavio je da se time Italija 'veselo približava policijskoj državi', osudivši 'indiskriminiranu akciju u svim klubovima', a 'bez jasne pretpostavke o zlodjelu'.

Uspješna industrija
Problem, naravno, nije u metodi istrage, nego se u biti 'football bubble', nogometni mjehur od sapunice, zaista prenapregnuo iznad svojih statičkih i dinamičkih mogućnosti.

Uostalom, 'football bubble' spominjao se još kada se činilo da sve jedri punim jedrima. Još 1998. profesionalni je nogomet u Italiji bio na 13. mjestu ljestvice najuspješnijih industrija u toj petoj industrijskoj sili svijeta. Ostvarivao je tada osam bilijuna lira (4,13 milijardi eura) prometa i knjižio gotovo 650 milijuna eura zarade (ali su klubovi već dugovali 44 milijuna eura). A već je tada sve krenulo nizbrdo, naizgled neosjetno, zapravo neumitno.

Najpopularnija zabava
Sljedeće prvenstvo, 1999./2000., bilo je dotad najskuplje (zarada 450 igrača bila je dovoljna za 70.000 činovničkih plaća), televizijski najnazočnije (u 1998. nogomet je imao 1.967 sati prijenosa i kronike, u prosjeku pet sati na dan, a 1999. stiglo se do 2.018 sati) te definitivno najpopularnije među svim talijanskim neobvezatnim zbivanjima: okupljalo je oko 24 milijuna gledatelja pretekavši tako drugu talijansku strast, igre na sreću (dok se na treće mjesto svrstala Crkva, a na četvrto vračevi i vračare).

Najbolje plaćeni nogometaši nadmašuju svojim prihodima zvijezde bilo kojega drugog oblika spektakla, da se i ne govori o privrednim menadžerima, vodećim znanstvenicima ili po naciju manje važnim vrstama.

Samo četiri kluba pozitivno posluju
Sve je to bio rezultat posve jasne logike: samo klub koji uloži više može računati na najbolje igrače, time i na uspjeh u prvenstvu, na proboj u Europu, a tada počinje kapati ozbiljan novac, tada se uloženo eventualno vraća.

Ta je utrka očito bila prenapregnuta. U Ligi A samo četiri kluba posluju pozitivno: Empoli, Chievo, Juventus i Reggina. Talijanski profesionalni klubovi trenutačno duguju 413 milijuna eura, ali dug bi bio 1,39 milijardi da Berlusconijeva vlada nije donijela dekret o "razmazivanju dugova" (kako su ga prozvali novinari), kojima je obveza rastegnuta na nekoliko godina. Osim spomenutih dugova, klubovi na ime neplaćena poreza državi duguju i oko 500 milijuna eura. Kada se tome dodaju još neke stavke, ukupan dug talijanskih nogometnih klubova iznosio je potkraj prošle godine 1,941 milijardu eura (gotovo 15 milijardi kuna). Klubovi to nemaju odakle vratiti ni za deset godina.

Krali novac svojih tvrtki
Objektivno, talijanski je profesionalni nogomet bankrotirao. Zaduženje bi bilo i veće da pojedini kapitalisti, vlasnici klubova, nisu pribjegavali čak pelješenju vlastitih tvrtki (i svojih neinformiranih sudioničara) da bi osigurali novac nužan klubu. Tužitelji smatraju da je samo Calisto Tanzi iz Parmalata bez pokrića isisao oko pola milijarde eura kako bi ih ubacio u Parmu. Čini se da je i Sergio Cragnotti nešto novca od nepokrivenih obveznica za bankrotirani Cirio ugurao u Lazio.

Siromašniji vlasnici našli su se u izgubljenoj utrci. Prije tri tjedna Giuseppe Gazzoni Frascara, vlasnik Bologne, otišao je tužiteljima i ispričao što zna o formiranju crnih fondova, stvaranju lažnih bilanci i sličnim kriminalnim radnjama. Istodobno se ispituje kako su klubovi, preprodajući igrače, stvarali u knjigama 'višak vrijednosti'.

Dnevnik
Ovu vijest objavljujemo u suradnji sa Index.hr