Nogometni magazin / www. nogometni-magazin.com /

16 godina od događaja Dinamo-Zvezda: Utakmica koja je nagovjestila - rat

U subotu, 13. svibnja obilježava se 16 godina od vjerojatno najšokantnijeg događaja vezanog uz sport na ovim prostorima – sjećanje na nogometnu utakmicu Dinama i Crvene zvezde, utakmicu koje zapravo nikada nije bilo… Sjećanje je to na nedjelju popodne koja je trebala biti, kako to Johnny reče, 'nogometni dan'. Ali eto, nije bila.

Na veliku žalost svih protivnika nasilja u sportu i izvan njega, ta nedjelja pretvorila se u masovan i brutalan navijački obračun hrvatskih i srpskih navijača, nasilje u kojem je debelo sudjelovala i 'milicija'. Nesuđeni 'balkanski derbi' pretvorio se u događaj za koji mnogi danas vole kazati kako je anticipirao predstojeće krvave ratne godine na prostorima bivše Jugoslavije.

• Milicioner Ahmetović: Nagovarali su me da pucam u Bobana

Velikim dijelom baš zbog potonje, pomalo 'mistične' interpretacije 'makljaže' na maksimirskom stadionu, taj 13. svibnja 1990. godine danas je nezaobilazan dio zagrebačke i hrvatske 'urbane mitologije'.

Da to neće biti normalan nogometni derbi znalo se navodno, danima prije 13. svibnja. Raspad Jugoslavije deset godina nakon Titove smrti bivao je sve izvjesniji, a u deklarativno socijalističkoj državi sve snažniji i nesputaniji postajali su izljevi dotad zabranjivanog etničkog nacionalizma.

Dinamo, koji je, osim zagrebačkog, u 'anacionalnoj' Jugoslaviji stekao i nepoćudnu reputaciju 'hrvatskog kluba', uoči gostovanja Zvezde bio je drugi na prvenstvenoj ljestvici. Prvi su bili upravo crveno-beli, s vjerojatno najboljom generacijom u svojoj povijesti: Stojković, Prosinečki, Pančev, Savičević, Belodedić… Ova će momčad godinu dana kasnije postati najboljom nogometnom družinom na svijetu.

No ni Dinamo nije izgledao mnogo bezazlenije – Šuker, Boban, Mladenović, Ladić i ostali, predvođeni trenerom Josipom Kužeom, još uvijek su imali izgleda preoteti naslov Zvezdi. Svi ovi veličanstveni igrači ipak nisu bili dovoljni da te nedjelje u prvom planu bude nogomet.

Danas je teško procijeniti što je sve istina, što laž, a što legenda. Sigurno je da je stadion u Maksimiru puno prije početka derbija bio prilično ispunjen i da je atmosfera bila usijana.

S hrvatske strane dopirala su u bivšoj državi inače vrlo nepoželjna skandiranja poput 'Srbe na vrbe' ili 'Cigani, Cigani'... Sa južnog stajanja, na kojem je bilo stacionirano oko dvije i pol tisuće Delija, moglo se čuti 'Tko to kaže, tko to laže, Srbija je mala', 'Druže Tito, druže Tito, tebe Srbi lažu, oni vole, oni vole đenerala Dražu'…

Iz sociološke perspektive, zanimljivi su i povici poput 'Mi imamo Mekdonalds, gde je vama' u izvedbi srpske strane…

U SAMO DVA SATA STOTINE OZLIJEĐENIH
Na južnoj tribini, iznad stajanja koje je bilo predviđeno za Delije, bili su smješteni domaći i neutralni navijači. Bilo je oko 18 sati, a igrači su se već zagrijavali na terenu kada su Delije potrgale prvu reklamu koja ih je dijelila od navijača iznad njih. Među ljudima na jugu bilo je i posve miroljubivih, starijih gledatelja, ali i djece. Nakon očito neadekvatne reakcije policije ograda je probijena, a navijači na tribini počeli su u panici bježati kako su znali i umjeli.

Akcija Delija razularila je domaće navijače, a posebno Bad Blue Boyse na sjeveru koji su se nakon sukoba s policijom probili na teren te pokušali doprijeti do južne tribine i obračunati se s navijačima beogradskog kluba. Uslijedile su nemile scene koje je bilo teško pohvatati: policija, pendreci, vatrogasci, šmrkovi, kamenje, suzavac…

U domaćoj javnosti prevladava dojam da se milicija mnogo revnije obračunavala s BBB-ima nego što je to bio slučaj s Delijama koji su prvi počeli s uništavanjem tribina. Neki igrači Dinama pokušali su zaštititi domaće navijače, a među najeksponiranijima bio je mladi Zvonimir Boban. Nakon što ga je policajac udario pendrekom, Dinamova legenda uzvratila mu je skokom i udarcem nogom (zbog čega je pendrekom kasnije, umjesto njega, dobio Jozo Gašpar), što je potez koji je u domaćoj kolektivnoj svijesti obilježio Zvoninu karijeru više od mnogih golova, proigravanja i trofeja…

Točan broj premlaćenih, uhićenih i 'obilježenih' danas je teško odrediti. Neki ga pokušavaju uvećati kako bi dočarali policijsku pristranost, dok drugi žele prikazati da su i Delije dobili po lampi… Izvjesno je tek da ih je bilo na stotine i da su deblji kraj izvukli domaći navijači koji su uletjeli na travnjak. U cijeloj tragediji jedina stvar koja tješi jest podatak da nije bilo mrtvih.

'Ta je 'šora' bila uvod u kasnija događanja u 90-ima. Navijanje je u to vrijeme već otvoreno tretirano kao medij za izražavanje nacionalizma. Osobno sam bio upoznat s HDZ-ovim idejama još tamo 1987-1988', priča danas 34-godišnji Hasan Kurtić kojeg mnogi svjedoci događaja iz 13. svibnja pamte kao vođu tada još mlade navijačke skupine Bad Blue Boys.

Na pitanje što mu prvo padne na pamet kad razmišlja o vremenima prije raspada Jugoslavije, Kurtić kaže: 'Problemi'. Današnji ugostitelj iz Travnog bio je optuživan za razne teške zločine i konstantno se nalazio na meti policije:

'Slomili me nisu, moje su ideale samo još dodatno ojačali, ali maltretiranja kojima sam bio izložen bila su teška. Možda čak i danas osjećam posljedice svega kroz što sam morao prolaziti', kaže Hasan koji je tada imao tek 20-ak godina, ali je među najradikalnijim navijačima očito uživao poseban autoritet.

Iako su vremena kada su ga doživljavali kao 'poglavicu' sjevera već prilično daleko, Hasan Kurtić nije posve nestao s navijačke scene. Priča nam kako je prije nekoliko tjedana vodio mlađe momke na njihovo prvo gostovanje u Beograd, na rukometnu utakmicu Partizana i Zagreba.

'Učinio sam to iz poštovanja prema mlađoj generaciji, a i smatrao sam da im je potrebna osoba mog iskustva na jednom tako opasnom gostovanju, osoba koja će se pobrinuti da sve prođe bez stradanja.'

Iako kaže da bi definitivno išao na utakmicu Dinama i Crvene zvezde kada bi se opet dogodila, Kurtić se odlučno protivi ideji regionalne nogometne lige.

'Možda bi napunila stadione, ali, bojim se, i bolnice. Ili, ne daj Bože, mrtvačnice.'

Petnaest godina od tragičnih događanja u Maksimiru Bad Blue Boysi će obilježiti sa dvije manifestacije. U petak, 13. svibnja održat će se tradicionalni malonogometni turnir, a dan kasnije priprema se koncert u klubu Tvornica na kojem će nastupiti Kawasaki 3P, General Woo i Nered, Vatrene ulice te drugi izvođači…

KOMENTAR ZA KRAJ
Tučnjava iz 1990. nedvojbeno je događaj koji se dramatično usjekao u kolektivnu svijest naroda na ovim prostorima, ostavši u pamćenju čak i mnogima koji nikad nisu bili na maksimirskom stadionu, nego su zbivanja pratili putem medija.

S druge strane, dojma smo da se njegov značaj često preuveličavao ili se možda pokušavao prikazati više kao kakvo herojstvo, a mnogo manje kao tragična posljedica navijačkog nasilja i međuljudske mržnje. Poznato je da mlađe generacije u želji za dokazivanjem pokušavaju nadmašiti svoje prethodnike - često glorificiranje i mistifikacija maksimirskog nasilja samo su dolijali benzina na njihov temperament.

U tome, kao i u iskorištavanju navijačkih masa i huligana u političke te druge interesne svrhe, vjerojatno možemo tražiti razlog zašto su nam danas stadioni prazni, a tamo gdje i bude ljudi, često dominiraju nasilje i mržnja.

Preuzeto sa T-Portala, Autor: D. K.