Nogometni magazin

Deportivo - od zvijezda do dna i nazad

Jose Maria Abalo se nakon studija u Engleskoj vratio u mali gradić A Corunu sa sasvim novom igrom i u potpunosti je promijenio živote tamošnjih ljudi. Toliko im se uvukao pod kožu da klubu Deportivo nisu htjeli okrenuti leđa ni kada je dotaknuo samo dno španjolske lige.

Priča o stvaranju započinje daleke 1902. godine kada se Jose Maria Abalo vratio u svoj rodni grad A Coruna nakon studiranja u Engleskoj i sa sobom donio i jedan novi sport, tada znan kao moderni nogomet.

Novi fenomen je nakon što ga je predstavio svojim najbliskijim prijateljima brzo dobio na popularnosti i vrlo brzo se počeo igrati na prestižnoj gimnaziji Salva Calvet. Kako je vrijeme prolazilo, tako je i sport rastao pa su mladići iz gimnazije Salva Calvet odlučili sastaviti momčad koju su nazvali Deportivo de la Salva Calvet i koja će s vremenom izrasti u današnji Deportivo de La Coruna.

Dvije godine kasnije (1904) zabilježena je prva međunarodna utakmica kada su Abalo i mladići odigrali utakmicu protiv engleskih mornara s broda Diligent, nakon koje su počele pripreme za formiranje novog kluba koji će se profesionalno baviti treniranjem i razvijanjem sporta u Španjolskoj. U tu namjeru sagrađen je i prvi stadion koji je bio veličine 18.000 kvadratnih metara, a mogao je primiti 6.000 gledatelja.

Velikim uspjehom španjolske momčadi na Olimpijskim igrama 1920. godine nogomet se proširio po cijeloj zemlji i svojom velikom popularnošću prouzrokovao i organiziranje nacionalnog prvenstva.

Do 1928. godine kada se rodila La Liga, Deportivo je sudjelovao u mnogim prijateljskim utakmicama s provincijskim klubovima koji su uzimali zamah nakon Olimpijskih igara 1920. godine.

Kada je krenulo prvenstvo Deportivo je smješten u drugu diviziju, Segunda devision, gdje je završio kao osmi od deset klubova koji su nastupali, a rezultati se nisu poboljšavali sve do sezone 1932. godine kada su uspjeli eliminirati Real Madrid, koji je kasnije iste godine postao prvak Španjolske, u utakmici Copa del Rey i tako najavili bolje dane.

Konačni ulazak u prvu ligu (Primera Division) bio je u sezoni 1940/41, nakon pobjede nad Murciom 2:1. Momčad su tada činili Acuna, Novo, Pedrito, Mutante, Molaza, Reboredo, Breijo, Guimerans, Elicegui, Chacho i Chao, te na klupi Hillario Marrero. Za taj veliki uspjeh svaki igrač je primio 2.000 peseta (oko 20 eura), a novac je zbog iznimno teške novčane situacije u klubu bio sakupljen od strane stanovnika i zaljubljenika u sport.

Sljedeći veliki uspjeh došao je osam godina kasnije kada su sezonu 1949/50. završili kao drugi u prvenstvu, uz pomoć, po prvi puta, stranih igrača. U finalnom ogledu bolji je bio Atletico Madrid, koji se jedva provukao pored Athletica Bilbaoa. Deportivo je u sezonu po prvi puta ušao s dva argentinska igrača - Corcuera i Oswaldo su činili napadačku okosnicu s Francom, Molliom i Tinom.

Nakon zlatne dekade uslijedili su mnogi usponi i padovi. Nepovoljna financijska struktura kluba i dalje je mučila vlasnike koji su se bojali da će puno jači i bogatiji klubovi lako privući odličnu napadačku četvorku poznatiju kao Orquesta Canaro, a vrlo dobar obrazovni program mladih, budućih zvijezda, konstantno im je omogućavao nepresušni izvor igrača, ali im je financijska konstrukcija i dalje zadavala velikih problema pa je klub sve više padao na tablici, sve do najnižeg ranga (Tercera Divisiona) koji je ujedno označavao i najnižu stepenicu Deportiva.

Niti osamdesete godine nisu donijele velike pomake. Jedna razočaravajuća sezona za drugom. Frustracija unutar kluba je rasla svake godine, sve do 1987. godine kada su se napokon vratili u najjaču ligu, ali im je već sljedeće godine prijetio povratak i još jedan korak nazad. Sve je spasio Vincente koji je pogotkom na posljednjoj utakmici sezone protiv Racing de Santandera spasio Deportivo od još jednog povratka u drugu ligu.

Da se ne bi povijest ponovila, 1988. u Colego de Los Salesianos održan je povijesni sastanak, kad je Augusto Cesar Lendoiro izabran za predsjednika kluba. Situacija u klubu nije bila blistava, dug se popeo na 600 milijuna peseta (više od 4 milijuna eura) i glavni zadatak je bio podmiriti dugovanja i steći financijsku sigurnost.

Iako su novu sezonu započeli s istim igračima kao i prethodnu, u kojoj su u zadnjoj utakmici izborili ostanak, Deportivo s novim trenerom, Arseniom Iglesisom, uspijeva završiti uspješno Copa del Rey kampanju i po prvi put u povijesti kluba uspijeva sanirati financijske probleme te doći do pozitivne bilance.

S dobrom financijskom podlogom i motiviraniji nego ikada prije Deportivo je uspio doći do razigravanja za prvu ligu, ali u odlučujućoj utakmici gubi od Tenerifea.

U sezoni 1990/91. igrački kadar se pojačao novopridošlim Josuom, Albisteguijem, Stojadinovićem, Kanatlarovskim, Mujikom, Villom, Albisem, Uraldim i Đukićem. Nakon godina provedenih u drugoj ligi uspjeli su ostvariti konačni cilj, izboriti se za prvu ligu.

Svakom godinom raste popularnost kluba koji dobrim financijskim budžetom uspijeva angažirati nove, jake strance. Prvi su došli brazilski majstori Bebeto i Mauro Silva, koji su se pridružili domaćim igračima Aldanu, Juanitu, Nandu, Ramonu i Sernu. Uslijedila je najuspješnija sezona u dotadašnjoj povijesti kluba. Deportivo je završio kao treći i tim se rezultatom uspio kvalificirati za Kup UEFA.

Europske utakmice su započele više nego uspješno. Prvi je pao Aalborg iz Danske, pa Aston Willa iz Birminghama, dok ih u trećem kolu nije zaustavio njemački Eintracht iz Frankfurta.

To nije zasmetalo redanju uspjeha u domaćem prvenstvu, s trenerom Arseniom Iglesiasom momčad je držala vodeću poziciju sve do zadnjega kola kada su na domaćem terenu odigrali neriješeno s Valencijom i time izgubili i vodeću poziciju i titulu prvaka - Barcelona je s istim brojem bodova imala bolju gol razliku i tako osvojila titulu.

Četiri godine kasnije klub je napustio dotadašnji trener Iglesias kojega je zamijenio Velšanin John Benjamin Toshack, a sezonu kasnije i Bebeto je napustio klub. No nije sve bilo tako crno. Potpisivanjem novog sedmogodišnjeg ugovora s televizijskim gigantom Canalom Plus Deportivo je inkasirao nešto više od 110 milijuna eura.

Dolaskom velikog sponzora došle su i velike zvijezde. U Deportivo su stigli Rivaldo, Martins, Madar, Kouba, Bonnissel, Naybet, Songo'o i Armando, a nešto kasnije pridružili su se i Flavio, Helder, Renaldo i Nuno. Bez ikakve sumnje, potpisivanje ugovora s Rivaldom bio je najbolji potez uprave 'novoga doba'.

S takvim igračkim kadrom klub je sezonu počeo furiozno - sa 17 uzastopnih pobjeda. Dolazak svjetski poznatog menadžera, Brazilca Carlosa Alberta Silvaia, unio je veliku nervozu u sam klub pa je na kraju Deportivo ipak završio kao treći i ponovo izborio natjecanje u Kupu UEFA.

U sljedeću sezonu ulaze pojačani s još dvama brazilskim igračima, Djalminhom i Luizaoom, ali gube ponajboljeg igrača Rivalda koji se uputio put Barcelone, tako da sezonu završavaju na razočaravajućem 12. mjestu i ispadaju u prvom krugu Kupa UEFA.

Sezona 1998/99. donijela je slaganje svih komadića koji čine sliku velikog kluba kakav poznajemo i danas. Iz Celte je došao Javier Irureta, s kojim je Deportivo sezonu završio na 6. mjestu i time ušao među 50 najboljih klubova Europe.

Najveći uspjeh kluba došao je nakon vrlo razočaravajućeg starta sezone 1999/2000, kada su ispali u drugom krugu Copa del Reya i Kupa UEFA, ali uslijedio je veliki bum i uz pomoć novopridošlih igrača, Jokanovića i Roya Makaaya, uspjeli u posljednjem kolu španjolskog prvenstva osvojiti toliko priželjkivanu titulu prvaka.

Od te sezone Deportivo je učvrstio svoj status kao jedan od najboljih klubova ne samo domaćeg prvenstva, nego i Europe. Postaje redovan sudionik najjačeg europskog natjecanja, Lige prvaka, i sve to u gradiću koji broji nešto više od 250.000 stanovnika doslovno zaluđenih sportom s kojim žive već više od 100 godina.

Ovu vijest objavljujemo u suradnji sa HTnet