Nogometni magazin

OSIJEK - Večer za Bežigradom, u kojoj je hrvatska reprezentacija izborila plasman na svoje četvrto veliko natjecanje, ostat će nam u uspomeni po neuobičajenoj mješavini emocija. Ljutnja, strah, pa nevjerica i na kraju provala radosti pratili su tešku 90-minutnu ljubljansku bitku za Portugal.

Hrvatska je u Ljubljani bila prava, ušla je ratnički, ali suptilno i pametno. Koncentrirala se na igru, za razliku od suparnika, koji definitivno nije birao sredstva da izbori plasman na EP. Pokušavali su Slovenci tući, provocirati, "ubijati" igru. Zapravo su činili sve samo ne igrati nogomet. I zato bi bila tragedija da nismo uspjeli.

Osim Hrvatske, te je večeri za Bežigradom slavio i nogomet. Dugo nismo vidjeli hrvatsku reprezentaciju tako "napaljenu" i složnu u želji za uspjehom. Nisu Slovencima dali disati, stisnuli su ih od prvog zvižduka Ursa Meiera i čvrsto im stezali omču oko vrata do trenutka dok ih konačno nisu "ugušili".

TRIJUMF KOLEKTIVA I HRABROSTI
Iako će neki pojedini zajedljivci opet naći zamjerke na igru, mi se uopće ne slažemo s time. Ne možeš igrati protiv suparnika koji to ne želi. S njim se treba doslovce "potući", a "vatreni" su bili spremni i na to. Tako se i završilo. Istukli smo ih i pobijedili!

Otto Barić nije ponovio gluposti iz maksimirske večeri "strave i užasa". Utvrdio je sredinu terena, gdje su Rosso, N. Kovač, Srna i Rapaić sasvim uništili slovenske "veznjake" i Hrvatska je time dobila latentan pritisak na posljednju liniju slovenske obrane. Da je bilo malo više prisebnosti, vodili bismo već na poluvremenu, ali jasno je da ni ovako uopće nije loše. Samo smo potrošili malo više živaca.

Nakon susreta, Barić je likovao:
- Stalno sam govorio da vjerujem u ovu momčad. Pokazali smo da smo puno bolja reprezentacija, iako smo se opet namučili. Bili smo svi kao jedan. Ne samo oni što su igrali već i svi koji su sjedili na klupi. Bili smo iznimno hrabri i zato smo uspjeli, pričao je Barić.

Mnogi drže da je zapravo presudan trenutak bilo isključenje Igora Tudora. Tada je većina pomislila kako je Hrvatskoj potpisana "smrtna presuda", ali se to dogodilo Slovencima. Kao da su se za trenutak opustili i pomislili da su obavili posao. No, tada im se dogodio Pršo i poslao ih u povijest.

STROJ ZA GOLOVE
Dado Pršo istinski je heroj obje utakmice dodatnih kvalifikacija. Postigao je oba pogotka, a osim toga je i radio za trojicu. Možda nije korektno sad isticati samo jednog čovjeka, ali Dado je po svemu to zaslužio. Pretjerano je reći da smo dobili "novog Šukera". Davor je bio jedan i neponovljiv, ali Dado je također spreman zabijati u serijama.

Dovoljno je reći da je u posljednja četiri susreta sedam puta pogađao suparničke mreže. Hrvatska i Otto sretni su što ga imaju. Za Pršu definitivno vrijedi ona "da te nema, trebalo bi te izmisliti". Zapravo, on i jest izmišljen jer ga je Barić unatoč sumnjičavim komentarima promovirao u našu "udarnu iglu". Sreća da je izbornik ustrajao.

No, u Ljubljani se izborniku "potkrao" još jedan sjajan potez - Tomo Šokota. Prši je trebao baš takav suradnik u napadu. Koji zna primiti loptu, zadržati je i majstorski podvaliti.

- Jasno da sam sretan. Ma, jedva pričam od radosti. Najvrjedniji gol karijere? Defititivno. No, želio bih reći nešto drugo. Šokota me oduševio. Odlično smo se slagali, sjajno me osjeti i razumije i vjerujem da je ovo početak jedne duge i plodne suradnje, ushićeno je pričao Pršo.

Prebrodili smo jednu tešku odiseju i sad se u miru valja početi pripremati za nova iskušenja. Nakon Ćirih "vatrenih", izgubili smo identitet, a Barić ga je uz lagana posrtanja ipak vratio i to mu nitko ne može i ne smije osporiti. No, na tom se ne smije stati, već sad ovaj teško izboreni put u Portugal valja i oplemeniti.

Nogometni-magazin je ovaj članak objavio u suglasnosti sa Glasom Slavonije